Kontrolirano paljenje je raširena metoda koja se provodi u velikom broju država, od mediteranskih i baltičkih zemalja te Ujedinjenom Kraljevstvu pa sve do SAD-a i Australije. Nekada se provodi kao mjera održavanja pašnjaka odnosno travnjaka, a nekada kao mjera koja održava mozaičnost i bioraznolikost u prostranim šumskim područjima. U Ujedinom Kraljevstvu se pale travnjaci koji zarastaju u drvenaste vrste, dok Norvežani koriste kontrolirano paljenje na velikim površinama u svrhu održavanja pašnjaka za ovce pri čemu se sprječava zarastanje u kleku i vrijes. U Španjolskoj je kontrolirano paljenje rašireno na različitim staništima u svrhu njihovog održavanja, a u SAD-u se paljenjem sprječava zarastanje prerije u kleku i održava bolja ispaša za divlje biljojede u mozaičnim staništima, npr. hrastovim šumama s proplancima. Također se kontrolirano pali u borovim šumama da bi održavao travnati pokrov u šumi i omogućila obnova borova. Kod mnogih od ovih primjera, inicijalni argument nije bio održavanje staništa već kontrolirano spaljivanje gorive mase (suhe grane, listinac, suha trava, gorive biljne vrste) jer se paljenje u hladnijem dijelu godine pokazalo kao uspješna prevencija i prostorno ograničenje katastrofalnih ljetnih požara. Jednostavno, nakon kontroliranog paljenja zimi, kada izgori samo najgorivija masa, na istim površinama se ljetni požari ne mogu širiti iako je i dalje prisutna goriva masa (humus, borovi i sl.) jer je za iniciranje vatre potrebna baš ta, najgorivija masa. Portugalci su tek nedavno, nakon katastrofalnih požara, oživjeli tradiciju kontroliranog paljenja kao mjeru prevencije ljetnih požara.