Sredinom travnja, entuzijastični zaljubljenicu u prirodu i ptice, članovi udruge Biom proveli su vikend na Dinari. Osim druženja, edukacije i upijanja blagodati prirode, posjetili su lokacije na kojima smo provodili restauraciju travnjaka, bunara i suhozida.
Dobrodošlicom u planinarskom domu “Sveti Jakov” na visoravni Vrdovo započelo je zanimljivo iskustvo u kojem su sudionici mogli osjetiti čari života na Dinari. Odmah po dolasku, stručni savjetnik Ivan Budinski poveo je članove u edukativnu šetnju prema vrhu Mali Maglaj. Tom prilikom, neki su se prvi put susreli s raznim vrstama karakterističnim za krško stanište kao što su kukurjek, rašeljka, šafran i dalmatinski zumbul. Po povratku u dom dočekali su nas domaćini planinarskog društva i razveselili domaćim roštiljem, a druženje i dobra atmosfera je potrajala cijelu večer.
Sljedeće jutro, odmornu ekipu poveli smo u šetnju do suhozida kojeg smo prošle godine obnovili te im ispričali o tradiciji suhozidne gradnje, korištenju i važnosti za očuvanje bioraznolikosti. Potom smo se spustili na iduću mini edukaciju, na lokaciju gdje smo provodili kontrolirano paljenje zaraslih travnjaka u veljači. Ivan Budinski im je objasnio svrhu obnove travnjaka na takav način, benefit te kako ono utječe na pojedine biljne vrste. Do idućeg mjesta stigli smo kratkom šetnjom do jednog od obnovljenih bunara zanimljivog oblika i prilaza, bunar Kovačevac.
Posljednja edukativna točka našeg druženja bilo je Ježevićko suhopolje gdje smo najviše vremena posvetili ručnom uklanjanju drvenaste vegetacije proteklih godina. Ekipa je mogla čuti o važnosti ovakvih područja za stočare i njihovo blago, ali za pticu ćukavicu kojoj upravo ovakva otvorena staništa odgovaraju, no zbog zarastanja travnjaka je nestala s ovog područja. Prostranstvo Ježevića iskoristili smo za promatranje ptica, a pred objektive stale su kukmasta ševa, sivkasta bjeloguza, pupavac, primorska trepetljika, ali i rode u migraciji. Kad bi umorili glave koje su pretraživale biljke, podignuli bismo pogled prema nebu i promatrali prekrasan prizor žutokljunih galica koje su nas cijelo vrijeme pratile.
Ispunjeni pričama o Dinari i njenim posebnostima, ispratili smo članove njihovim kućama. Ako je vjerovati osmjesima i fotografijama, Dinara je ispunila svoj zadatak i pokazala zašto je tako moćna, divlja i divan domaćin u isto vrijeme. Veselimo se novim susretima, izletima i svim zaljubljenicima u prirodu i živi svijet!
U sklopu projekta DinAlpConnect, naši volonteri Europskih snaga solidarnosti i djelatnici Parka prirode Učka sredinom studenog su se uključili u seobu stada ovaca na Učki. S učkarskim pastirima, uputili su se iz sela Mala Učka prema prenoćištu u Potpićnu, odakle su pastiri sljedeći dan nastavili put prema zimištu na jugu istarskog poluotoka.
Transhumanca ili transhumantno stočarstvo je obrazac polunomadskog življenja, odnosno sezonska kretanja ljudi i njihove stoke između planinskih područja (pašnjaka) u toplijem dijelu godine i nizinskih područja (pašnjaka) u hladnijem dijelu godine. Transhumanca je u prošlosti bila karakteristična za Sredozemlje, a posljednjih desetljeća je potisnuta ili gotovo nestala, što je uzrok izrazitih promjena u krajoliku; pašnjaci zarastaju, preuzima ih grmlje i šuma, lokve se pune muljem, nestaje krajobrazno i biološko bogatstvo. Iznimku predstavlja područje ljetnog planinskog obitavališta ovčjeg stada obitelji Maliki, u selu Mala Učka. Članovi obitelji Maliki, danas su najznačajniji ovčari Učke i Ćićarije. Kada su 1970-tih godina pristigli na Učku, od preostalih su starosjedilaca izučili vještinu izrade ovdašnjeg tvrdog sira i skute, te su se uspješno prilagodili lokalnom tržištu. Svojedobno je stado obitelji Maliki brojalo 1600 ovaca, dok ih je danas oko 600.
Volonteri su u ranim jutarnjim satima, s pastirima i ovcama, krenuli niz padine Učke te su do popodnevnih sati uspješno dopratili stado do Potpićna, namlađeg naselja u Istri. Većina ovaca trenutno nosi buduću janjad te je put prošao ugodnim ritmom šetnje. Praćeni blagim vremenskim prilikama, sudionici ove nesvakidašnje aktivnosti, imali su priliku uživati u pejzažima Učke, kao i za učenje o kontekstu u kojem vrijedni transhumantni stočari obavljaju svoj posao.
Ovakav pozitivan primjer nam budi nadu kako ćemo uskoro svjedočiti transhumanci i na Dinari. Iskreno se veselimo ako ćemo jednog dana biti u ulozi pratitelja pastira i stada preko dinarskih pašnjaka i jedva čekamo napisati svoje iskustvo. U jedno smo sigurni, ovakva prilika ne ostavlja ravnodošnim a svoj doživljaj podijelo nam je Matthieu, jedan od sudionika.
Matthieuov doživljaj transhumance
Zovem se Matthieu i volonter sam Europskih snaga solidarnosti (ESS) za udrugu BIOM u ovoj godini. Od veljače većinu svog vremena provodim baveći se aktivnostima proučavanja i zaštite ptica, a dio tih aktivnosti su i obnova staništa na Dinari i Učki. Ovi otvoreni pašnjaci stvarani su stoljećima ekstenzivnim stočarstvom i pogodna su ne samo za ptice već i za mnoge druge životinjske i biljne vrste. Nažalost, takvi pašnjaci nestaju u Hrvatskoj, zajedno s tradicionalnom poljoprivrednom praksom i seobom stoke, tzv. transhumancom.
Dolazim iz francuskih Pireneja gdje je transhumanca još uvijek prisutna. Imam snažna sjećanja iz djetinjstva kako pastiri vode svoju stoku dva put godišnje kroz grad mog djeda i bake. Dolazili bi oko lipnja iz doline i hodali do planinskih pašnjaka gdje bi životinje slobodno pasle tijekom ljetne sezone. Obrnutu seobi bi odradili nekoliko mjeseci kasnije prije dolaska mraza i snijega. Sjećam se kako bi navečer, dok bi gledali televiziju, začuo zvuk zvonca iz dalje, puno prije nego što bih stvarno vidio stada kako dolaze. Kasnije bi prošlo prvo stado; ovce pa krave… čvrsto i poslušno slijedeći jedni druge dok ih pastirski psi čuvaju da se nitko iz stada ne izgubi ili udalji. Svaki put kada ljeti idem planinariti, uvijek me veseli vidjeti ta stada ovaca, krava i konja kako pasu. Oduvijek su dio krajolika i za mene predstavljaju izravnu vezu s prošlošću poput živuće tradicije.
Do sada nisam imao priliku sudjelovati u transhumanci pa kada su me pitali da se pridružim Malikiju u njegovoj seobi stoke, bio sam entuzijastičan i prilično znatiželjan. Na Učku sam otišao s još tri ESS volontera iz Bioma i Lukom Škuncom koji je dio projekta Dinara back to LIFE koji je aktualan na Dinari i gdje je u prošlosti transhumanca bila vrlo snažna i značajna. U rano jutro stigli smo do Male Učke i susreli se s jednim od posljednjih pastira. Rekao nam je da ima 600 ovaca te da će ih podijeliti u dvije grupe a mi ćemo pratiti prvu.
Nekoliko minuta kasnije vidjeli smo prve ovce kako silaze s polja, a za njima jedan od pastira i njegovi psi. Najmanji pas je bio posebno uzbuđen dok je pratio ovce, lajao je i trčao s jedne strane na drugu. Nekoliko riječi i zviždanje pastira bilo je dovoljno da usmjeri njegovu energiju. Ubrzo je val ovaca postao poput debele pokretne trake koja se spuštala nizbrdo prema drveću u obližnjoj šumi. Pustili smo ih da idu dalje od nas s prvim pastirom, a mi smo ostali na kraju skupine s drugim, kako bismo osigurali da se nijedna životinja ne izgubi ili ne počne lutati izvan skupine.
Tijekom 14,5 km našeg putovanja do Potpićana, prošli smokroz dosta raznolik krajolik. Brzo smo izašli iz šume i krenuli širim putem uz plinovod s mističnim pogledom na mutnu dolinu. Kad smo stigli nizbrdo, dijelom smo hodali po cesti prelazeći manja mjesta i veća polja. Usput smo napravili nekoliko pauza kako bi se životinje nahranile i odmorile. Ovce su se isprva plašile naše prisutnosti, ali su se nakon nekog vremena navikle na nas kao i mi na njih pa sam na kraju dana mogao hodati usred stada. Nisam mogao puno pričati s pastirima jer znam sveganekoliko riječi na hrvatskom, ali bilo mi je jako lijepo s njima. Oni su dragi ljudi, predani svom poslu i jako poštuju svoje životinje. Također me se dojmila veza koju pastiri imaju sa svojim psima i način na koji psi znaju kako uvijek moraju držati stado na okupu.
U Potpićanu je bio kraj našeg izleta, a pastiri i sa svojim stadom nastavili su dalje. Imat će još jedan dan hoda prije nego što stignu do konačnog odredišta. Dalia Matijević iz Parka prirode Učka vratila nas je do našeg auta i s nostalgijom smo krenuli prema Zagrebu. Uz to, bilo mi je žao što nisam uspio probati sir kojeg proizvode jer su ga već ranije prodali.
Kad se vratim na Pirineje, razmislit ću o ovom iskustvu obnove staništa i transhumanci jer sada bolje shvaćam važnost očuvanja tradicionalnog ekstenzivnog stočarstva na takvim, posebnim područjima. Također je bitno očuvati pašnjake i bioraznolikost na njima. Oni se pretvaraju u bogata mjesta kada sve procvjeta a to je divan prizor za svakog planinara koji tuda prolazi. Također pružaju hranu i stanište tijekom cijele godine za mnoge različite životinjske vrste kojima šumska staništa nisu prikladna.
Diplomirani inženjer tekstila Vladimir Marinko, rođen prije 78 godina u Marincima na Cetini, u mirovinu se vratio u svoje rodno mjesto, danas na jezeru Peruća, kako bi udisao slatki zrak svoje mladosti, a kao avanturista i čovjek spreman na izazove posve spontano počeo se baviti i stočarstvom. Prošle jeseni Marinko je dobio ponudu za preuzimanje stada od 40 koza što je, motiviran našim projektom i vizijom područja te kao čovjek mladenačkog duha, objeručke prihvatio, u što se, spletom okolnosti i na poticaj intuicije i ljubavi, uključila i njegova 51-godišnja nećakinja Tanja Marinko Mastilović, koja se prethodno bavila zdravljem ljudi.
Tanja sa stadom
Ponosni Dalmatinac Marinko već je preko 10 godina živio u Marincima, zaseoku Garjaka kad je prošle jeseni došao u priliku preuzeti kozje stado od 40-ak grla. Upravo tada u kratku posjetu mu je dolazila nećakinja kojoj je predložio da se zajedno upuste u ovaj stočarski projekt, na što su se zajedno odvažili, iako ni jedno ni drugo nisu imali prethodnog iskustva u ovom poslu, ali intuitivno su zaključili da je riječ o prilici koju treba prigrliti. Stado su preuzeli i upustili se novi posao, posve drugačiji od svega što su dotad bili radili, a kao novi stočari imali su mnoštvo pitanja i izazova na koje su odgovarali uz pomoć svojih kolega stočara i susjeda. Ovo dvoje urbanih ljudi time su na sebe preuzeli odgovornost rada na povećem stadu koza koje je smješteno u obiteljskoj kući staroj stotinu godina te ušli u stil života koji je održiv i u skladu s prirodom.
Vladimir i njegov specijalitet – uštipci
Pri prvom pozivu članovima našeg tima u svoj dom, Vladimir, kao susretljiv i topao čovjek poručio nam je – “kod mene ćete uvijek doći na topao doček i hladno piće” – a tako i jest. Novima u ovom poslu, Tanji i Vladimiru pomažemo i stručnim savjetima, a kroz projekt je djelomice očišćena i staza kojom njihove koze prolaze kako bi se napojile na Perući. Osim staze, Marinko gaji nadu i da bi se moglo obnoviti izvor Turski bunar između Koljana i Garjaka, kao i podzidati u međuvremenu očišćenu lokvu koja se nalazi 10-ak metara nizvodno od izvora, na 200-tinjak metara iznad Peruće.
Koze na putu prema Perući
Kako izgleda dan s kozama ovisi o vremenu. U zimsko doba godine, kad je mraz i hladno, koze ostaju u staji gdje ih se napaja te hrani sijenom. Kad to vrijeme dopušta, koze su u toplije doba dana na ispaši s jednim članom ovog stočarskog tima gdje pasu lišće, tvrdu travu i izdanke, a posebno vole pupove graba, drijena, kupine, brijesta i bršljana te žireve. Koze posebno vole imelu, čime ih čuvar povremeno pogosti. Drugi u to vrijeme u staji sprema prihranu – ječam, zob, kukuruz te se brine o najmlađim jarićima. U toplije doba godine, životinje su preko dana u sjeni.
Vladimir
Novi kozari naučili su vrlo brzo da se koze ne izvodi po kiši i niskoj temperaturi, kao i da su vrlo pitome te da ih se vrlo lako čuva jer se ne udaljavaju od svog čuvara. Ono što je važno, također su naučili, je da su vitamini i selenij za koze veoma bitni jer bez njih se koza vrlo brzo pasivizira i u roku tri dana doslovce padne s nogu.
Marinko se sjeća kako je u vrijeme njegove mladosti, dok se u ovom kraju intenzivno bavilo stočarstvom, područje Ježevićkog suhopolja i obale Cetine bilo bez raslinja te da šmrike „nije bilo nigdje blizu, niti jedne jedine“. Moglo je se naći tek daleko „ispod grede“ na strmijim padinama Dinare te pokoju iznad kuća, a i te malobrojne bi se orezivalo i koristilo za dimljenje mesa. Ježevićko suhopolje tad je bilo „kamenjar i travnjak“, bez raslinja, jedna zaravan s tisućama grla stoke. Prisjeća se kako je u to vrijeme na području između sela i sadašnje ceste, na čistini i oko stijena, viđao ćukavicu. Stoke je tada bilo mnogo. Samo njegov zaseok Marinci imao je „sedam dimova“, a svaka kuća po magaricu i svaka magarica po pule – na potezu od Ježevića do manastira Dragović, procjenjuje Marinko, bilo je 200 magaraca. Životinje se nije čuvalo nego bi prvo same otišle na pojenje na Cetinu, a potom iznad kuća na ispašu gdje bi magarci i koze pojeli malobrojnu šmriku koja bi izrasla. Takav čisti teren bio je idealan za ovu našu ciljnu vrstu na čijem povratku intenzivno radimo.
Osim kao čovjek koji se u svojoj zreloj dobi odvažio na ulazak u bavljenje stočarstvom, Marinko je hrabrost pokazao i ranije kad je put od 600 kilometara od kuće u kojoj je tada živio, do kuće u kojoj se rodio – doslovce prepješačio. Ovaj Dalmatinac kao mladić se otisnuo u svijet te proveo radni vijek u beogradskoj javnoj tvrtki za uvoz i izvoz tekstila te potom u svojoj privatnoj tvrtki. Živio je u naselju Borča s banatske strane grada otkud je gledao brodove kako Dunavom putuju te je mislima putovao i on – za rodnu Dalmaciju. Na proslavi svog 62. rođendana, godinu dana nakon što je ostao udovac, ustao je od slavljeničkog stola te obavijestio rodbinu i prijatelje da se vraća u rodni kraj – pješke. Osim snažne odluke, imao je uz sebe šator, vreću, lampu i ruksak. Pred sobom je krajem ljeta 2006. imao put od 600-tinjak kilometara, kojeg je proveo hodajući većinom uz glavne ceste i spavajući u šatoru na benzinskim crpkama i u dvorištima kuća dobrih domaćina. Nakon 20-ak dana hodanja stigao je na obalu Peruće, proslavio Gospojinu u manastiru Dragović i vratio se autobusom obitelji. Iduće godine ponovno dolazi kako bi uredio svoju buduću kuću za život, da bi 2009. došao u Marince i ostao živjeti – sretan, ispunjen i zadovoljan, danas kao čovjek koji se upustio u stočarsku avanturu, koliko god dugo- ili kratkotrajna bila.
Vitalni Marinko je svestran čovjek koji je napisao i nekoliko knjiga, vezanih uz njegov rodni kraj i obitelj. O svom povratku na Cetinu napisao je monografiju ‘Kako sam prepešačio život’ gdje je opisao avanturu hodanja te se prisjetio svog odrastanja uz Cetinu. ‘Povratak u San Marinke’ svojevrsno je pisano obiteljsko stablo njegove multinacionalne obitelji. U zbirci ‘Miris nevena’ sabrao je svoje pjesme, dok je u ‘Pelene i znoj’ zabilježio 12 istinitih priča o ženama iz vrličkog kraja o tome kakve su nedaće prolazile kroz život, o nesretnim vremenima rata te o muževima koji su odlazili daleko kako bi radili i prehranjivali obitelji. U zbirci ‘Dalmatinske ojkalice’ skupio je oko 800 ojkalica, odnosno rera kako ih zovu u Sinju, ili ganga u Hercegovini. Neumorni Marinko trenutno piše ljubavni roman ‘Katarina Marina’ između dvoje ljudi različitih konfesija, Katarini i Marku, koji trpe razne pritiske protiv kojih se bore upravo svojom ljubavlju.
Životna filozofija Vladimira Marinka je dobrota prema drugim ljudima. U vrijeme njegove mladosti, kad je „prošao potop“ i obitelji ostale bez zemljišta uz Cetinu, većina članova obitelji se raselila, osim njegove majke Ilinke Marinko, rođene Ivanice Duvnjak, koja je ostala u rodnom kraju. S obzirom da je bio prisiljen otići u potragu za boljim životom, pomoć na koju je bio nailazio ostavljala je na njega snažan dojam – „njegovali smo taj dio emocija, tu dobrotu i osjećaj dobrote. Dobrota ljudi ostavila je snažan utjecaj na mene“. Marinko smatra da, bez obzira na to što netko napravi „ne treba čovjek da se kaje, dobrota se uvijek isplati“ i da razgovor sve rješava.
Izazov brige za kozje stado za Tanju bio je nov, ali i poznat – podsjetilo ju je na brigu za djecu jer je kod podizanja potomstva, kao i kod njege za koze, dobivala onoliko odgovora koliko je različitih ljudi pitala! Kozarenje je, dodaje, fizički naporno, neke poslove je vrlo teško odraditi, ali sretna je uz Peruću, ovdje se, kako kaže, osjeća “da živim”. Tanjin plan iz prošle jeseni da dođe na Peruću na 10-ak dana očito se nije ispunio, na njenu radost, užitak i uz naporan radni ritam, pa sada planove i ne pravi – „počinje najlepše vreme. Možda je najpametnije ne planirati“.
Proučavanje i očuvanje vještine suhozidne gradnje, organiziranje radionica, prezentacija i edukacija te popularizacija suhozida – misija je Udruge 4 grada Dragodid koja se već dva desetljeća bavi ovim dijelom tradicije, uglavnom primorskih dijelova Hrvatske. Suradnja projekta Dinara back to LIFE s Dragodidom počela je kroz sastanke Suradničkog vijeća, nastavila se kroz naš volonterski kamp predavanjem studentima o suhozidnoj gradnji, uslijedila je obnova Marunske bunarine, prve lokve restaurirane unutar projekta, ove godine suradnja je nastavljena obnovom suhozida kod planinarske kuće sv. Jakov na Vrdovu, a imamo i planove za budućnost.
Članovi Dragodida na terenu
Udruga je ime dobila po malom suhozidnom selu Dragodid na Visu gdje su održane prve radionice i gdje je živio stari meštar suhozidne gradnje Andrija Suić koji je prenio svoja znanja te je, kako kaže Zvonimir Malbaša, sinjski član Dragodida, jedan od najzaslužnijih za revitalizaciju ove tradicije jer je dao upute i smjernice o radu na suhozidnoj gradnji. Inače, u selu Dragodid su voljeli reći da „čak i voda ima 4 grada“ („grad“ je stara mjera za udjel alkohola u tekućini i iznosi približno 10%), otkud inspiracija za puni naziv udruge.
Zvonimir Malbaša
Prva neformalna radionica održana je 2002. godine, da bi udruga Dragodid bila osnovana 2007. kad kreće ozbiljniji rad i širenje udruge. Danas Dragodid broji 50 članova iz cijele Hrvatske, od čega je najveći dio etnologa i arhitekata, no i stručnjaka iz drugih područja kao što su povjesničari umjetnosti, inženjeri računarstva, farmaceuti, klesari, razni zanatlije itd. Sjedište udruge je u Šapjanama kod Rijeke, a članovi Dragodida dolaze iz cijele Hrvatske, uključujući i Slavoniju, gdje kamen i nije toliko čest materijal.
Traženje položaja za kamen
Jedan od većih dosadašnjih uspjeha udruge je upis umijeća suhozidne gradnje na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva, 2018. godine. Riječ je o inicijativi koju su uz Dragodid pokrenuli suhozidni graditelji iz Francuske, Grčke, Italije, Slovenije, Španjolske, Cipra i Švicarske pod nazivom ”Art of dry stone walling, knowledge and techniques”. Uvrštenje na UNESCO-ov popis potvrda je koliko ja važno očuvati ovu gradnju, bitnu ljudima, ali i prirodi cijelog Mediterana. Za svoj rad Dragodid je dosad dobio i uglednu europsku nagradu Europa Nostra, priznanje na konferenciji Best in Heritage i nagradu na Zagrebačkom salonu arhitekture.
Dragodid svake godine organizira 30-ak radionica o suhozidu na kojima sudjeluju deseci ljudi. Upravo su radionice odlična prilika da se zainteresirani počnu baviti suhozidom, a pogotovo su korisne višednevne radionice na ljetnom kampu u Petrebišćima na Učki, gdje će se ove godine održati trinaesta po redu radionica. Vikend-radionice održavaju se na otocima, u Dalmaciji, kao i u Istri gdje se zkđ. može naučiti osnove suhozidne gradnje. Dalje je sve stvar prakse – „dohvate se ljudi neke djedovine gdje pokušaju sami zidati i brzo ta vještina uđe u ruku“, potiče Malbaša buduće suhozidne graditelje. Malbaša naglašava odlične reakcije polaznika njihovih radionica, veliki odaziv, te sve zadovoljnije volontere – od kojih su neki samostalno otpočeli svoje projekte te obnavljaju suhozide čime se širi znanje i brojnost obnovljenih suhozida, što je upravo cilj udruge Dragodid. Sama udruga dosad je organizirala ili vodila suhozidne radionice i slične akcije u Hrvatskoj na 20 otoka, u 10 zaštićenih područja te 23 grada i općine, dok je u inozemstvu sudjelovala u aktivnostima na suhozidnoj gradnji u Grčkoj, Francuskoj, Italiji, Portugalu, Crnoj Gori, Rumunjskoj i BiH.
Član Dragodida pred završenim segmentom suhozida
Prošle godine Dragodid je u Konavlima organizirao Međunarodni kongres suhozidne gradnje na razini cijeli Europe, značajan događaj za međunarodnu suradnju o suhozidnoj gradnji. Upravo suradnja s drugim državama važna je za razmjenu znanja o suhozidima s obzirom na specifičnost ove gradnje. U tom duhu suhozidni graditelji iz Hrvatske odlaze na radionice u inozemstvo, dok na radionicu u Petrebišća dolaze strani volonteri. S obzirom da je u ovim državama prisutna drugačija vrsta kamena, riječ je i o drugačijoj vrsti gradnje, kao primjerice u Francuskoj gdje je prisutan pločasti kamen koji se lista pa ga se slaže na način da su slojnice horizontalne čime su ovi zidovi pravilni. Općenito, u cijelom svijetu gdje god ima kamena ima i suhozida – od onih u Južnoj Americi kao što je Machu Picchu, pa do Afrike gdje su piramide također vrsta suhozidne gradnje, kako domišljato povezuje Malbaša.
Usred zida, usred posla
I u Hrvatskoj svaka regija nosi svoje posebnosti gradnje suhozida, prvenstveno vezano za kamen, koji se razlikuje u Istri, u Dalmaciji, ili još uže, na području Ravnih kotara gdje je riječ o pločastom kamenu. I van primorskih dijelova Hrvatske pronalazimo suhozide – u Zagorju ih se često koristi za podzide jer je riječ o savršenoj strukturi za zadržavanje zemlje, a da se pritom voda može cijediti. Usto, graditelji su prilagođavali oblik i vrstu kamena posebnom tipu gradnje i svrsi suhozida, poznavali su krajolik i što mogu očekivati. Stoljećima se razvijala i usavršavala ta vještina te nije bilo potrebe da je se preispituje, naglašava Malbaša stav udruge o ovom znanju.
Dragodid se u ovih 20-ak godina neformalnog i 15 godina službenog postojanja bavio svim vrstama građevina napravljenih suhozidnom gradnjom, bilo da su to ograde, međe, kuće, poljske kućice – bunje, lokve, bunari i druge građevine napravljene suhozidom. U primorskom dijelu Hrvatske kamen je, jasno, osnovni građevni materijal, i što god da se gradi bilo je potrebno smisliti kako iskoristiti to što se nudi. Graditelji suhozida ujedno su razmišljali i ekonomski – kad su gradili ograde i međe ujedno su čistili zemljište od kamena i time oslobađali zemljište za obradu. Suhozidne ograde također su bile zaštita od životinja, vjetra i snijega, bez da su divlje vrste imale problem zbog ovoga – divlje životinje se ili provlače kroz kamenje ili ga preskaču, a mogu ga i koristiti razne vrste životinja poput guštera, žaba, ptica, ježeva, zmija, malih glodavaca i drugih.
Radna akcija na Vrdovu
Dragodid je, kako bi dodatno popularizirali suhozidnu gradnju, izradio priručnik „Gradimo u kamenu“ koji okuplja znanja o suhozidnoj gradnji i predstavlja okosnicu za izradu i očuvanje suhozida. Za početnika koji se tek susreće sa suhozidnom gradnjom ovaj priručnik odlična je pomoć. Tko želi svoj primjerak može se obratiti izdavaču Slobodnoj Dalmacija, a dva poglavlja mogu se pronaći i u PDF-u na ovom linku – http://www.dragodid.org/gradimo-u-kamenu-ponovno-na-kioscima/
Dragodid je sudjelovao i u pokretanju Suhozid.hr, otvorenog javnog popisa hrvatske suhozidne baštine gdje su svi pozvani dodavati fotografije i linkove na zidove, građevine, naselja, kapelice, mirila, stećke, lokve, bunare, vapnenice, drevne puteve i slično, dakle svaku gradnju usuho u Hrvatskoj.
Prošle godine Dragodid je obnovio mnogo lokvi, primjerice u Gaćelezima, na Zlarinu, u Konavlima, Vučipolju… Drago nam je da suradnja kreće i da se u ovim krajevima repopularizira suhozidnu gradnju, osvrće se Malbaša na suradnju na Dinari. Veselimo se i nadamo se budućim suradnjama, poručuje!
Odmor na kraju akcije obnove suhozida provedene pod vodstvom Dragodida
U subotu i nedjelju 12. i 13. ožujka održavamo akciju čišćenja staze i obnove suhozida uz stazu od Vučipolja (Glavurdići) do Privije. Akcija će se održavati oba dana, od 8 do 16 sati, svi zainteresirani su pozvani da pomognu, a marendu i alat osigurat ćemo kroz naš projekt.
Početak staze
Staza od sela Vučipolje pa prema vrhu Privija i dalje ka Vrdovu je stari magareći put koji je bio korišten kroz dugi vremenski period te je staza i dalje vidljiva na terenu, iako je na dijelovima poprilično zarasla te je na nju popadalo sasušeno granje. Cilj akcije je očistiti stazu u duljini od cca 3 km od drvenaste vegetacije kojom zarasta i vratiti joj prohodnost. Osim čišćenja staze, dodatno će se provesti i akcija obnove urušenih suhozida uz ovu stazu, što će provesti stručnjaci za obnovu suhozida iz udruge Dragodid.
Suhozid uz stazu obnavljat će stručnjaci iz udruge Dragodid
Veliko nam je zadovoljstvo što smo u mogućnosti obnoviti upravo ovu stazu, koju su nam zainteresirani građani i društva preporučili na sastanku Suradničkog vijeća prošle godine. Nadamo se da ćemo ovom akcijom motivirati mještane, lovce, planinare, izletnike i sve druge da koriste stazu, borave u prirodi i zajednički je čuvaju.
Drvenasta vegetacija na stazi
Ručni alat za akciju osigurava organizator, a na akciju je poželjno doći u terenskoj obući i hlačama dugih nogavica te s gornjim dijelom odjeće tkđ. čvrstih rukava. Preporučuje se korištenje rukavica (većinu će osigurati organizator ali predlažemo da zbog higijenskih razloga ponesete vlastite). Marendu za oba dana osigurava organizator. Dolazak na mjesto početka akcije je u vlastitom aranžmanu.
Zainteresirane za sudjelovanje na akciji molimo da se prethodno najave putem maila na dinarabacktolife@gmail.com (kako bismo osigurali dovoljno obroka i alata).
U slučaju lošeg vremena akcija može biti odgođena.
Akcija se organizira u suradnji projektnih partnera Dinara back to LIFE, Lovačke udruge Hrvace, Planinarskog društva Sv. Jakov – Bitelić i udruge 4 GRADA – DRAGODID.
Navršava se dvije godine projekta Dinara back to LIFE, a obavljene i započete aktivnosti u ovom razdoblju predstavljamo u kratkom preglednom foto-izvještaju.
Projekt je krenuo u siječnju 2020. godine i u ove dvije godine okupili smo savjetničko vijeće i suradničko vijeće, kao dionike koji savjetima i sugestijama usmjeravaju, odnosno proširuju aktivnosti projekta.
Naš terenski rad obuhvatio je istraživanje staništa, travnjaka, kukaca i skakavaca, kao i opširnija znanstvena istraživanja terena.
Ove godine pokrenut je veliki restauracijski ciklus koji će do kraja projektnog razdoblja, vjerujemo, pokazati velike promjene i rezultate na terenu. Dio restauracije bio je volontersko-edukativni kamp, jedan od projektnih vrhunaca ove godine.
Obnova bunara, lokvi i suhozida dio je projekta kojim pomažemo u vraćanju infrastrukture svojoj svrsi.
Iznimno smo ponosni i na izložbu koja prati projekt, kao i na naše edukativne radionice s djecom.
Jedno od planinarskih društava najaktivnijih na širem području Dinare je HPK Sv. Mihovil, relativno mlado i entuzijastično planinarsko društvo iz Šibenika koje je dosad ostvarilo niz zavidnih rezultata u svom planinarskom radu, od penjanja preko spuštanja do gradnje, velikom dijelom upravo na Dinari.
Hrvatski planinarski klub Sveti Mihovil osnovala je krajem 1995. grupa planinara s dugogodišnjim iskustvom koji su s velikom željom i voljom odlučili provesti nove ideje i aktivnosti na svom području. Klub je osnovan uz veliku upornost prvog predsjednika novog društva Zlatibora Prgina, tragično preminulog na ekspediciji Kluba na Aconcaguu (6950m) 1999. godine. Klub broji 250-ak članova.
Nakon sedamdeset godina isprekidanog trajanja šibenskog planinarstva, osnivanje HPK Sv. Mihovil bio je početak zahtjevnih uspona po inozemnim planinama, čime je postavljen i temelj za razvoj šibenskog visokogorskog planinarenja, alpinizma, paraglidinga i speleologije.
Zlatko Prgin – sklonište s pogledom
Ključni objekti na planinama su skloništa – mjesta odmora, sigurnosti i druženja – a jedno takvo izgrađeno je na Dinari zahvaljujući prvenstveno velikim naporima članova HPK Sv. Mihovil. U bukovoj šumici u neposrednoj blizini Bukvinog vrha, na raskrižju staze koja ide s Brezovca na vrh Dinare te staze koja vodi iz zaseoka Mirkovići, poznatije kao „Jogurt staza“, koja je dobila naziv po prvom predsjedniku Kluba, otvoreno je 2019. godine na južnim padinama Dinare planinarsko sklonište Zlatko Prgin (1543 mnv).
Riječ je o stambenom kontejneru s potkrovljem koji prima 10 ljudi te je stalno otvoren. U njemu su peć na drva, stol, klupe te rasvjeta i priključak za punjenje mobitela. Uz sklonište je izgrađena je i mala gusterna koja je u upotrebi od studenog 2021. godine. Sa skloništa i njegove okolice pružaju se prelijepi pogledi na dinarske visoravni Duler, Samar, Brezovac, a posebno je lijep pogled na Podinarje i grad Knin te vrhove Prominu, Kijevski bat, Svilaju, te na udaljenije velebitske vrhove Sveto brdo i Crnopac.
Sklonište je izgrađeno vrijednim i teškim volonterskim radom članova HPK Sv. Mihovil, nesebičnom pomoći firme Proautomatika iz Šibenika, asistencijom HGSS Stanice Šibenik, HGSS Stanice Split, PU Dinaridi te helikopterskom akcijom Eskadrile transportnih helikoptera 93. zb HRZ-PZO „Tovari“ Divulje.
Predsjednik Kluba redovito poziva članove na radne akcije oko skloništa, a u jesen 2021. započelo je oblaganje kontejnera u drvo, kako bi ga se dodatno zaštitilo od hladnoće i vjetra.
Stazama Mihovila
Staza kojom upravlja HPK Sv. Mihovil je spomenuta „Jogurt staza“ od Mirkovića do skloništa Zlatko Prgin te novoobnovljena staza od Ošjaka do skloništa. Ova obnovljena stara i markirana staza bit će na novoj karti koju upravo izrađuju kartografi HGSS-a.
HPK Sv. Mihovil tradicionalno sudjeluje na Putu Oluje na kojem su već više godina često najbrojniji planinari upravo „Mihovilci“. HPK Sv. Mihovil tradicionalno svake godine organizira i zimski uspon na Dinaru iz Mirkovića, na Svetog Stjepana (26.12.).
Speleologija – deseci istraženih jama i špilja
Speleološki odsjek HPK Sveti Mihovil djeluje na prostoru koji je omeđen cestama Strmica – Knin – Vrlika i zapadnim rubom Cetinskog polja te je na području Dinare u Šibensko-kninskoj županiji dosad istraživao u 55 speleoloških objekata i to najviše na vršnom dijelu Dinare.
Najuspješnija istraživanja područja Dinare koja su proveli speleolozi HPK Sv. Mihovil bila su ona u špiljskom sustavu Gospodske špilje – Vrela Cetine (ukupna duljina 4982m), špilji Kotluši (duljina 4507m) i Rudelićevoj špilji (duljina 1382m), sve redom velikih protočnih objekata. Istraživanja ovih objekata na zapadnoj strani Cetinskog započeli su speleolozi SO PD Željezničar iz Zagreba da bi se u njih uključili brojni domaći i strani speleolozi, među kojima i speleolozi HPK Sveti Mihovil. Speleolozi HPK Sveti Mihovil pronašli su i istražili 749m dugu špilju Dulibu u kanjonu Krčića koja je većim dijelom godine potpuno potopljena, a kroz koju je zabilježeno značajno strujanje zraka, što ukazuje na perspektivu daljnjih istraživanja. Vrlo blizu nje je i špilja Mala duliba duljine 115m.
Od duljih horizontalnih speleoloških objekata, posebno su ističu špilja u Šobotovom točilu duljine 186m, Pećine na planinarskom putu između Glavaša i Martinove košare duljine 105m, sustav pod pločom u Čekrkskim rupama duljine 127m te jama Štemerica duljine 156m, sjeverno od najvišeg vrha Dinare Sinjala, koja je ujedno i najdublja jama vršnog dijela Dinare sa 106m dubine. HPK Sv. Mihovil je topografski snimio i špilju pod Topoljačkim bukom duljine 234m čiji jedan otvor služi kao ulaz u hidrocentralu, a u kojoj pronalazimo nekoliko suhih i podvodnih ulaza te koja je cijela formirana u sedri.
Najveći broj speleoloških objekata su vertikalni objekti – jame, ulazak u koje je moguć isključivo uz poznavanje korištenja užeta i upotrebu posebne speleološke opreme. Speleološka aktivnost Mihovilovih speleologa na Dinari usmjerena je na područje Šibensko-kninske županije, ali su istraživali i nešto dalje prema istoku – u Vodenoj peći (duljina 713m) i Golubinci kod Ruminskih vrtli (176m, -91m).
Osim podataka o speleološkim objektima u kojima su sami istraživali, u speleološkom odsjeku HPK Sv. Mihovil prikupljaju se i podaci o istraživanjima svih speleologa na području Šibensko-kninske županije pa se tako u njihovoj arhivi nalaze podaci o još tridesetak objekata iz okolice Kijeva i Glavaša.
Speleolozi Mihovila će nastaviti s istraživanjima vršnog dijela Dinare – od vršnog grebena prema granici s BiH na kome se nalazi desetak neistraženih jama ucrtanih u karte.
Mihovilci inicirali HGSS Šibenik
Inicijatori osnivanja Hrvatske gorske službe spašavanja Stanice Šibenik su planinari iz društva HPK Sv. Mihovil te je 20-ak „Mihovilaca“ pripadnika HGSS-a. Prvi školovani šibenski planinski vodiči s položenim stručnim ispitom osnovali su Stanicu planinarskih vodiča – Šibenik.
Dosadašnji rezultati rada, poduhvati i postignuća HPK Sv. Mihovil:
– 2005. Plaketa Grada Šibenika za razvoj planinarstva i speleologije
– 2008. Plaketa Šibensko–kninske županije za razvoj planinarstva i speleologije
– 2007. Priznanje Izvršnog odbora Hrvatskog planinarskog saveza za najbolju web stranicu članica HPS-a
– 2013. Plaketa Grada Šibenika za razvoj planinarstva, speleologije i alpinizma
– 2013. Brončani znak Hrvatskog planinarskog saveza za doprinos razvoju planinarstva
– 2016. Grb Šibensko-kninske županije zaepromicanja vrijednosti zdravog života među mladima, zaštiti kulturnih i prirodnih vrijednosti Grada Šibenika i Šibensko-kninske županije, te brojnih športskih aktivnosti
– 2017. Priznanje Izvršnog odbora Hrvatskog planinarskog saveza za najuspješniju planinarsku udrugu u Hrvatskoj među 345 registriranih planinarskih udruga pri Hrvatskom planinarskom savezu
– 2019. Priznanje Izvršnog odbora Hrvatskog planinarskog saveza za najbolji rad s mladima
– 2019. Izgradnja planinarskog skloništa Zlatko Prgin na Dinari
– 2020. Priznanje Izvršnog odbora Hrvatskog planinarskog saveza za najveći doprinos planinarskoj publicistici časopisu Helop
Na pašnjacima najnižih dijelova Dinare žive dvije zanimljive vrste. Bogomoljka (Empusa fasciata) je prepoznatljiva po brojnim izraslinama na tijelu zahvaljujući kojima ih se teže uoči jer životinja nalikuje grančicama. Odrasle jedinke ove vrste bogomoljke ugibaju na početku ljeta da bi se krajem ljeta iz jaja izlegle mlade jedinke (larve) koje će tek iduće proljeće postići punu veličinu (imago). Zimi su također aktivne, ali po lijepom vremenu.
Jesenski procjepak (Scilla autumnalis) ljeto preživljava skriven kao lukovica u tlu te cvate i lista tek nakon prvih jesenskih kiša, a tanki listići će mu se osušiti tek iduće godine krajem proljeća. Obje su ove vrste fenologijom prilagođene na mediteransku klimu u kojoj su uvjeti života ljeti često teži nego zimi.
Miloduh (Hyssopus officinalis) je jedna od rijetkih ljekovitih biljaka Dinare. Cvate u jesen, a u ostalom dijelu godine se teško pronalazi, naročito ako je skriven u visokoj travi.
Na Dinari smo ga ovog listopada pronašli na dva lokaliteta gdje su prisutne prostorno male, ali guste populacije.
Karakteristični plavi cvjetovi ga u ovo doba godine izdaleka odaju u krškim travnjacima. Prema literaturnim podacima, prisutnost ove vrste na samoj Dinari nije bila poznata iako je vrsta sporadično prisutna od Istre do Južne Dalmacije.
Edukativno volonterski kamp Dinara back to LIFE održan sredinom rujna u Ježeviću dobio je svojih pet minuta u HRT-ovim Plodovima zemlje, dugogodišnjoj emisiji o poljoprivredi i ribarstvu.
Emisija novinarke Magdalene Šipić predstavila je općenito projekt, s naglaskom na restauraciji Ježevičkog Suhopolja, odnosno na uklanjanju zarasle vegetacije i učenju o obnovi staništa. Neke od glavnih uloga “odigrali” su studenti koji su sudjelovali u našem dvotjednom kampu.
Prilog pogledajte na YouTubeu dolje (kreće od 27. minute).
Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.
Neophodni kolačići
Neophodni kolačići trebali bi biti omogućeni uvijek kako bismo mogli spremiti vaše postavke kolačića.
Ukoliko onemogućite ovaj kolačić, mi nećemo moći spremiti vaše postavke. To znači da ćete prilikom svake posjete morati odobriti ili blokirati kolačiće.
Kolačići trećih strana
Ova web stranica koristi Google Analytics za prikupljanje anonimnih informacija kao što su broj posjetitelja na stranicu i najpopularnije stranice.
Omogućivanjem ovog kolačića pomažete nam u poboljšanju naše web stranice.
Najprije omogućite Neophodne kolačiće kako bismo mogli spremiti vaše postavke!
