Kako izgleda jedan dan na terenu – Dinaro, vraćam ti se!

Kako izgleda jedan dan na terenu

Do sada sam pretežno radila uredske poslove, drugačije i zanimljive u svom sektoru. Nakon što se dogodio prelazak iz dugotrajne komforne zone u novu, dinamičniju i apsolutno neobičnu sredinu, znala sam da me čekaju novi izazovi. Kako su rasle aktivnosti, tako su se stvarale i nove prilike. Jedna od njih je bila prvi terenski obilazak Dinare u siječnju. Kolega Ivan, stručnjak za botaniku trebao je, nama ne-biolozima, približiti što nas točno očekuje u stvarnim terenskim aktivnostima na projektu koji je započeo.

Iako je od tog terena prošlo ravno dva mjeseca, danas sam ponovo otvorila album fotografija i rodila se ideja – odlučila sam natipkati kako je prošao moj prvi teren i što sam to novog naučila, kako bih možda nekog od vas inspirirala o važnosti prirodnih bogatstava.

Dinaru sam upoznala prošlo ljeto i totalno sam se zaljubila u prirodu i slobodu koju naša domovina ima. Iako stručnog znanja o flori i fauni Dinare nemam, imam lijepe uspomene, galeriju fotografija i emotivan putopis. Sreća mi se krajem 2019. dobrano osmjehnula i upakirala mi posao po mjeri – piši, kreiraj, implementiraj i … pazi sad – sve to je dio projekta posvećenog upravo Dinari! Tako sam postala dio tima koji želi vratiti život na Dinaru.

Na svoj prvi terenski obilazak krenula sam opremljeno; u gojzericama, s ruksakom na leđima, voćem, sendvičem, rokovnikom i fotoaparatom. Madlenovski me podsjetilo na sve školske izlete i vikendaške piknike. Dok se vozimo prema početnom mjestu iznad Bitelića, Ivan nas upućuje u pojmove – travnjaci, pašnjaci, livade, staništa, Natura 2000, transhumano stočarstvo.

Iznenađena sam koliko su mi pojmovi na uho razumljivi, mada ih uopće ne bih znala dobro objasniti. Pažljivo propitkujem i zapisujem jer nikad ne znaš kad će se stvoriti prilika za shinning moment.

Negdje iznad malog mjesta Rumin, imamo prvu prezentaciju. Upoznajem se s šmrikom (ili kako se po domaći kaže smričom, nije da ga nikada do sada nisam vidjela) i upijam prvo stručno latinsko ime: Juniperus oxycedrus. Znala sam da će se kad-tad isplatiti gimnazijsko znanje čitanja tog zamrlog jezika! Zimzeleni smrič najvažniji je indikator zapuštenosti, prestanka tradicionalnog načina održavanja poput stočarstva, ispaše ili košnje, a predstavlja ranu fazu sukcesije ka šumi. Ha! Smriča oko nas ko u priči, bit će posla, zaključujem.

Usput obilazimo bunare koji blagu služe za napoj. Razmišljamo što bi još moglo koristiti domaćima koji se bave primarnim djelatnostima? Što im otežava, što im pomaže? Je li Dinara teška ili je puna života?  

Srećemo i lokalnog pastira koji dijeli s nama svoju priču, dok u daljini tri psa nadgledaju blago. Pokušavam otkriti kako je nastao pojam blago umjesto stado. Čim saznam, javim.

Tijekom vikenda i praznika, Marko i ja svukuda odlazimo, planinarimo, pješačimo ili imamo piknik. Pa ipak na gornjoj strani prekrasne Peruče nikada nisam bila! Na obali Peruče nalazi se i selce Dabar sa svega 30-ak stanovnika starije životne dobi. U naselju se nalazi izvor Točilo koje se ulijeva u Peruču te špilja Tamnica (ili Tavnica) koja je nekada u doba Osmanlija služila kao zatvor. Fascinirana sam, zaljev Dabar izgleda nestvarno!

Sunce se drži još visoko dok nas put vodi prema visoravni Vrdovu, posljednjem aktivnom kraju stočarstva. Kraj nije naročito naseljen, osim što niču vikendaški objekti sa solarnim rekvizitima. Odmah na početku dočekuje nas tabla tamo – vamo i šljunčani put koji nije nastao nasipanjem, odnosno ljudskom rukom, već je moćna priroda pravi meštar u iznenađenjima. Dio puta vodi prema planinarskom domu sv. Jakov, a mi nastavljamo ravno tamo, sve do Ježević suhopolja – staništa posebno dragocjenog za kratkoprstu ševu – ugroženu pticu koja se gnijezdi baš u tom području. Cilj je očuvati stanište, vratiti mu povoljno ruho kako bi ugrožene vrste mogle mirno živjeti.

Natura 2000, naučih novi pojam, je ekološka mreža područja važnih za očuvanje ugroženih vrsta i staništa Europske unije.

Znaš li da ekološka mreža Natura 2000 Republike Hrvatske obuhvaća 36,67 % kopnenog teritorija i 16,26 % teritorijalnog mora te unutarnjih morskih voda RH, odnosno 29,34 % ukupne površine RH?

U putu učim još štošta; o ćukavici, vrtnoj stradici, suhopolju, načinima očuvanja travnjaka… Ivan je i ornitolog, tako da nam svaku pticu koju vidimo imenuje i opiše njene karakteristike. Još nisam dovoljno svjesna koliko me prilika i izazova stvarno očekuje!

Teren polako približavamo kraju. Fotoaparat je pun prekrasnih kadrova za koje nisam bila ni svjesna koliko su važni za bioraznolikost. Možda jer do sada nisam dobro ni razumjela što je bioraznolikost.

Malo je potrebno za razumjeti svijet oko sebe!

Postoji jedna zanimljiva veza biologije i mene, ako bih mogla tako reći; tijekom srednje škole pripremala sam se za studij biologije (točnije molekularne biologije). S vremenom je ta ljubav ishlapjela, a javila se, na prvi pogled, ljubav prema novinarstvu i medijima. Što želiš biti kad odrasteš je moje najteže i nikad odgovoreno pitanje. Nije se dogodila ni biologija ni novinarstvo. Dogodili su se neki drugi studiji, poslovi i prilike. Međutim, deset godina kasnije, kao da se Netko-gore sjetio i u život mi upakirao i biologiju i medije, na čemu sam neizmjerno zahvalna.

Nevjerojatno kako je malo potrebno za razumijeti svijet oko sebe.

Neprocjenjivo je znati kako možeš ulagati u sebe i to ti nitko ne može oduzeti.

Važno je znati da možeš ako probaš!

Pisati ću još o Dinari, o drugim terenima i aktivnostima; o bogatstvima ove zemlje i divnim ljudima koji ih žele sačuvati za dobro svih generacija.  

Upijam, učim, tragam i zapisujem. Divim se magičnosti koju priroda stvara i kako se bori. Priroda pamti, to tek treba znati dobro napisati.I priroda nam vraća kada je to potrebno, zaključujem.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on email
E-MAIL

Odgovori