Izgradnja lokvi kao intervencija čovjeka u prirodu jedan je od rijetkih primjera gdje je ono što je čovjek u prirodi napravio bilo korisno i za čovjeka i za prirodu. Vrijeme, međutim, radi protiv lokvi jer su one sve manje potrebne tako da su mnoge zapuštene. No, postoji energija, znanje i volja da ih se obnovi, odnosno održava. Jedan od onih koji se time uspješno bavi je Alen Čikada, iz KAL-a, udruge za zaštitu i obnovu krških lokvi, koji je nedavno u Sinju održao predavanje u Biomovoj organizaciji o obnovi lokvi, da bi potom svoje predavanje pretočio u praksu te pokazao na terenu na primjeru Marunske bunarine kako se obnovu lokve i provodi.
Kulturno i povijesno lokve su prisutne posvuda po kršu – lokva je kulturna baština, iako joj je prvotna svrha praktična – akumulacija voda, kaže Čikada. Lokve su većinom poluprirodne ili umjetne, najrjeđe su prirodne, a napravio ih je čovjek da si omogući život na kršu, odnosno da može napajati i stoku.
Mjesta za lokve čovjek je odabirao na način da je primijetio da se u nekim udubinama skuplja voda i odlučio intervenirati na način da je ogradio udubinu i time napravio lokve kakve vidimo danas. Početkom 20. stoljeća prestalo se graditi nove lokve, a sredinom 20. stoljeća prestalo ih se održavati. Zapuštene su, kako objašnjava Čikada, 1960.-ih kad započinje pad broja stoke i manje se pašari pa voda na udaljenim mjestima više nije potrebna jer stočari ne idu tako daleko. Dolaskom vodovoda tkđ. je dodatno zanemaren dio lokvi.
Lokve pronalazimo na raznim pozicijama – na otocima, duboko na kontinentu, na planinama, posvuda gdje se pokazala potreba lokve su građene. Među njima, zanimljiva je lokva na Silbi koja je na 15-ak metara od mora, na pola metra ispod razine mora, ali je svejedno vrlo malo boćata. Lokve postoje i neovisno o nadmorskoj visini, nalazimo ih posvuda pa bilježimo lokvu na Učkoj na 1.000 metara nadmorske visine.
Sve lokve se mora čistiti jer se u njima kroz godinu skuplja lišće i zemlja, odnosno mulj čime ostaje sve manje mjesta za vodu. Truljenjem se povećava količina mulja i smanjuje obujam vode. Čišćenje lokve bi dakle trebao biti redoviti posao, no taj posao nije ni lagan ni lijep jer lokva niti miriše niti lijepo izgleda, priznaje Čikada. Naglašava stručnjak da se ljudi boje lokvi kao legla komaraca, no prebrojavanja komaraca pokazala su da više komaraca ima oko jedna odbačene kamionske gume pune vode nego oko jedna lokve jer jedna zdrava lokva ne dopušta razmnožavanje komaraca budući da životinje jedu komarce – žabe jedu komarce, vodenjak ga jede, a i ličinke komaraca su hrana životinjama. Problem postaje ona lokva koje je zarasla raslinjem.
Dva su glavna razloga zbog kojih se Čikada upušta u obnavljanje lokvi: prvi je onaj najizravniji – lokve su potrebne ako se želi razvijati stočarstvo. Drugi razlog je biološka vrijednost jer lokva podržava zatvoreni ekosustav na kršu, služi kao mjesto gdje vodozemci polažu jajašca, moćemo reći da je lokva njihova „maternica“, uspoređuje Čikada. Isto tako za lokve su vezana vretenca i vilin-konjici.
Kad se lokve obnavlja, prioritet bi trebale imati one pored kojih prolaze stočari ili lokve na nekom udaljenom mjestu gdje u blizini nema neko drugo vodeno tijelo čime bi ta jedna obnovljena lokva podržavala ekosustav tog područja. Čikada obnavlja tradicijski, to znači da se prvo raspita gdje najbliže lokvi ima gline, koje u dinarskom području ne manjka, kako bi se lokvu jednostavnije obnovilo lakše dostupnim materijalom. Čikada smatra da bi bilo dobro raditi lokve na novim mjestima, ono što se sada rijetko radi, jer se nove lokve može raditi s malo resursa.
Kod zarastanja lokve veliki problem predstavlja trava jer ona razrahljuje zemlju i tako se vodu počne uvelike gubiti. U slučajevima više šljunčanog tla trava slabije raste, ali gdje je čista zemlja trava vrlo uspješno raste. Korijeni sistem trave u takvim slučajevima je vrlo raširen, pri čemu nastaju šupljine u zemlji koje se pojačano griju i tu je transpiracija jaka pa se gubi puno vode. Usto, trava još i „pije“ vodu.
Čikada opisuje da kod obnove lokve želi na dnu imati 30 centimetara ugažene gline na dnu, kako se radi i na golf terenima pri gradnji jezeraca. Ako je sloj ugažene gline 10 cm i takav će držati vodu, čak i tako tanki sloj od 2-3 centimetra gline može držati vodu. Dobro je međutim da u lokvi ima nešto mulja – 5 do 10 centimetara jer mulj čuva glinu od sunca i isušivanja. Kod lokvi najprije počnu propuštati njeni krajevi, rubni dijelovi. Kad lokva presuši, dobro je da se preko nje vozi bager od 10 tona nekoliko sati jer će je to reparirati. Jednu sezonu dulje će lokva držati samo zahvaljujući tom gaženju. To mogu napraviti i ljudi – 20 ljudi u čizmama u nekoliko sati može ugaziti lokvu, savjetuje Čikada. Prije bi se stavljalo sijeno na dno lokve da ga stoka jede i tad bi stoka još dodatno gazila dno lokve, a nešto bi sijena ostalo, kao i balege stoke što bi dalo dodatni zaštitni sloj na dnu lokve. Dodatno, balega pospješuje ph vrijednost lokve.
Čikada je u svom predavanju predstavio i glavne „neprijatelje“ lokve. Riba gambuzija (Gambusia affinis), priznaje on, remeti cijeli sustav, ali je manji problem. Veći je problem crvena ribica/zlatna ribica (Carassius auratus) jer se pretjereno razmnožava i nema nikakvih neprijatelja, tjelesnim izlučevinama gnoji vodu i takva lokva ima puno više bilja što stvara mulj. Usto ova invazivna vrsta i jede autohtone životinje. Još jedan prirodni neprijatelj lokvi je američka crvenouha kornjača, na koju se u lokvama često nailazi, a problem s njom je taj što jede sve što uhvati. Zlatno pravilo ja, kaže Čikada – „nikakva riba ne bi smjela biti u lokvi!“. Zato je dobro da lokva presuši jer tako nestaju ribe, dok vodozemci prežive.
Kod obnove pazi se na sve – mulj se odlaže do najviše 50 metara od lokve. Iz toga mulja će onda ispuzati sve ličinke. Vodeno bilje se stavlja na 24 sata u blizinu vode, a tek onda ga se deponira negdje drugdje. Kad se planira obnova lokve pazi se na sezonu vodozemaca. Neće se ispumpati lokvu dok su unutra punoglavci. Košnju oko lokve se izbjegava i dok punoglavci postaju žabice. Savjetuje Čikada da je najbolje čistiti lokve krajem kolovoza i cijeli rujan te dio listopada. Drugo razdoblje niske vode je veljača.
Čovjek kad intervenira u okoliš obično ga poružni i smanjuje bioraznolikost. S lokvama, kako naglašava Čikada, čovjek povećava raznolikost jer je dao vodu, a okoliš je uljepšan jer se lokve lijepo uklapaju u prirodu. Takva čovjekova mijenjanja prirode daju okolišu dodatnu vrijednost, podržavaju životinjski svijet u svojoj okolici, omogućavaju ispašu stoke te su oku ugodan dodatak. Jedan primjer sklada čovjeka i prirode!
Cijelo predavanje Alena Čikade ‘Kako i zašto obnavljamo lokve u kršu?’ pogledajte dolje (88 min.).
