Oznaka: Hrvatske šume

Projektni tim Dinara back to LIFE sredinom travnja bio je u posjetu primjeru dobre prakse Šumariji Drniš, koja se može pohvaliti velikim površinama pašnjaka danim u zakup i gdje se još uvijek može pronaći ćukavicu i kratkoprstu ševu, te kod majstora za izradu prelijepih susaka od šmrike.

Ovom posjetu primjeru dobre prakse bili su prisutni predstavnici projektnih partnera – Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatske šume, LAG Cetinska krajina i Udruga Biom – kao i predstavnici Hrvatskih šuma Šumarija Drniš, Javne ustanove Priroda Šibensko-kninske županije te Nacionalnog parka Krka.

Prvi dio posjeta bio je na području Pokrovnika kod Drniša, jednom od rijetkih preostalih staništa ćukavice (Burhinus oedicnemus) i kratkoprste ševe (Calandrella brachydactyla) u Hrvatskoj. Međutim, ovo travnjačko stanište također zarasta, kao što se dogodilo travnjacima na Dinari, uglavnom šmrikom (Juniperus oxycedrus), i trebalo bi ga restaurirati kako ne bi bilo izgubljeno, koja ideja je naišla na razumijevanje predstavnika Hrvatskih šuma.

Drniški kraj tradicionalno se bavi stočarstvom, što uprava Šumarije Drniš podržava svojim radom – trenutno imaju 350 ugovora o zakupu koji pokrivaju 9.000 hektara, kako je istaknuo Ante Slamić, upravitelj drniške šumarije. Pod zakupom je i područje kod Pokrovnika, gdje se do kraja travnja očekuje dolazak ćukavice i kratkoprste ševe na gniježđenje. Slamić je naglasio da je kod davanja zemljišta u zakup važno da su nadležna tijela – Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja – bolje koordinirani, a predstavnice Nacionalnog parka Krka dodale kako je nužno kod davanja zemljišta u zakup da su javne ustanove pravovremeno obaviještene, za slučaj da je riječ o površinama zaštićenim Naturom 2000. Granice NP Krka, inače, dotiču stanište ćukavice i kratkoprste ševe kod Pokrovnika.

Travnjak kod Pokrovnika rijetko je stanište kratkoprste ševe i ćukavice u Hrvatskoj, a trenutno zarasta šmrikom, što je proces koji je ugrozio njihovo stanište na Ježevićkom suhopolju pa se nametnulo pitanje mogućnosti uklanjanja nepoželjne drvenaste vegetacije. Drniška šumarija izrazila je razumijevanje prema potrebi očuvanja travnjaka kao staništa te su uzeli u obzir mogućnost da se na travnjaku kod Pokrovnika krene u proces ručnog uklanjanja šmrike, što bi provodile isključivo Hrvatske šume. Predložena je mogućnost da ovaj teren bude pilot područje u skorijoj budućnosti, s obzirom da sa svakom sezonom ovaj travnjak zarasta sve više. S obzirom da je Šumsko-gospodarski program s planom upravljanja za ovo područje u reviziji, idealno je vrijeme za nove mjere. Od Bioma je stigao prijedlog da se na području Pokrovnika ide u kombiniranje brzih i dugoročnih rješenja dok ćukavica i kratkoprsta ševa nisu posve nestale odavde.

Slamić smatra kako će s vremenom sve što može gorjeti, uključujući šmriku, biti izuzetno cijenjeno, za što vidi potvrdu u rastu cijena energenata u sjeni nemira na istoku Europe. Potražnja već postoji – uskoro se na ovom području otvara bio-energana iz koje su izrazili potrebu za 50 tona šmrike čime se želi testirati potencijal šmrike za energetsku proizvodnju. Ova biljna vrsta vrlo je kvalitetna, iznad razine je kvalitete hrasta i bukve, naglašava Slamić, pa je se može koristiti i za izradu raznih uporabnih predmeta. Brojnost šmrike na ovom području, a i šire, je vrlo velika pa se ovom vrstom, kako tvrdi upravitelj, može gospodariti kroz dulji vremenski period. Šmrika je specifična i po tome što se na ostale biljne vrste izravno i snažno može utjecati stokom, dok je utjecaj životinja na šmriku znatno manji te je se mora ručno uklanjati. Ekonomski održivi model kojim bi bili zadovoljni svi – upravitelj prostorom, zakupnik i organizacije koje se bave očuvanjem prirode – je najbolje rješenje, naglasio je Slamić, a jedno takvo za Pokrovnik se nazire. Parcele će biti zanimljivije zakupnicima kad ne budu zarastale, Hrvatske šume imaju svoj interes u njihovom zakupu, dok je navedenim ptičjim vrstama neophodno ovakvo otvoreno stanište. Problem zarastanja šmrikom na velikim područjima Hrvatske, složili su se svi prisutni, treba objasniti i približiti na razini ministarstava te ponuditi rješenja s kojima bi se složili svi zainteresirani dionici.

Jedan od problema na područjima pod zakupom su električni pastiri koje stočari postavljaju kako bi jednostavnije čuvali svoja stada, dok lovci ovu infrastrukturu vide kao ograničavajuću za kretanje divljači. Električni pastiri česti su na drniškim pašnjacima kamo na ispašu dolaze krave, koje su zbog lakšeg održavanja i većih poticaja popularne među stočarima. Lovci su međutim zabrinuti za migraciju divljih životinja. Potrebe stočara i zabrinutost lovaca moguće je pomiriti metodom pregonskog napasivanja – sistemom postavljanja električnih pastira na maksimalno 20% površine pod zakupom, a nakon što je taj ograđeni dio pašnjaka popasen električni bi se pastir prebacilo na iduću plohu slične veličine, i tako u krug.

Najveći problem na ovom području, istaknuo je Slamić, su požari za koje smatra da je za 95% njih kriva čovjekova nepažnja, a za tek oko 5% da su izazvani drugim faktorima kao što su gromovi, iskre vlakova itd. No, i u ovom slučaju važna je edukacija kojom bi se, dakle, od požara spasilo mnoge površine. Dodatni alat u ograničavanju širenja požara su otvoreni travnjački prostori koji, kad ih požar zahvati, gore plamenom manjeg intenziteta od požara šume ili šikare, te se vatra ovim područjima sporije širi – dakle travnjak pomaže u gašenju požara. Usto, šmrika koju zahvati požar često ne izgori cijela, nego na staništu ostanu deblje grane, što ne odgovara ćukavici i kratkoprstoj ševi, pa je ovu do kraja neizgorjelu drvnu masu potrebno ručno ukloniti.

Nastavak posjeta primjeru dobre prakse nastavljen je u Siveriću kod Ivana Mlađe Tomića, majstora koji od šmrike radi susak, karakterističnu drnišku posudu sličnu bukari. Njegovi susci prekrasne su posude, ručno napravljene od ovog tvrdog materijala te izraz lokalne tradicije, ujedno i način održivog korištenja prirodno dostupnih resursa.

Proces proizvodnje samo jednog suska dugotrajan je. Počinje skupljanjem drvenog materijala s biljke koju se smije rezati kroz studeni, prosinac, siječanj i veljaču. Ručku za budući susak priprema se kuhanjem ili grijanjem tankih grana koje se potom savija i suši tako savinute. Proces sušenja traje čak godinu i pol do dvije na policama majstorove radionice. Komadi šmrike koje je majstor prikupio, pripremio i označio ove zime, bit će, dakle, spremni za obradu – 2024. godine!

Od prikupljenog drvnog materijala – isključivo šmrike – ostat će 70%, dok će preostalih 30% biti neupotrebljivo jer će istrunuti ili će ga pojesti crvi ili će propasti na neki drugi način. Nakon sušenja u skladištu, drveni komadi idu na dodatno sušenje u drvenu sušaru na još mjesec-dva. Nakon rezanja komada šmrike u pločice od kojih će biti sastavljen susak, ponovno se odbaci 70 do 80 posto neupotrebljivih drvenih komada.

Za jedan susak potrebna je 14+1 drvena pločica, bez obzira na veličinu suska. Pri izradi suska manje zapremine koristi se manje drvene pločice, dok se pri izradi suska veće zapremine koristi veće komade, no uvijek njih petnaest (jedan je s drškom), svaki susak je poseban i unikatan, ali su svi na mjeru. Drvene komade za susak spaja se isključivo bez lijepljenja, limenim obručem. U završnoj fazi rada, za finalnu izradu samo jednog suska potreban je – cijeli jedan radni dan. Ono što je zanimljivo kod suska, iz kojeg se piće tradicionalno ispija „u krug“, čovjek jedan za drugim, je da se ovom posudom herpes – ne prenosi. Za druge bolesti nije utvrđena ovakva pravilnost.

Majstor Mlađo počeo se baviti izradom susaka prije 25 godina, što je koristio kao svojevrsnu radnu terapiju. Prve suske koje je bio pronašao i promatrao pokušavajući razumjeti kako ih se stvara, dan-danas drži na polici u svojoj radionici. Strojevi na kojima radi ovaj električar po zanimanju izradio je sam, a na jednom od njih – onom za vađenje utora na drvenim komadima – radio je dvije godine te je ovaj stroj upisan u knjigu inovacija.

Majstor za obradu šmrike prenosi svoje znanje na mlađe generacije – na sajmovima održava kreativne radionice za djecu kojima prepušta da sami rade drvene predmete i time im prepušta i svoje radove i svoju ekspertizu, čime otvara vrata očuvanju ove vještine.