Kategorije
Kalendar aktivnosti Kalendar aktivnosti-početna Novosti

Završena restauracijska sezona – očišćeno 47,6 hektara travnjaka na Ježevićkom suhopolju

Krajem ožujka završena je i prva restauracijska sezona započeta u rujnu prošle godine, a tijekom koje je na Ježevićkom suhopolju od drvenaste vegetacije očišćeno 47,6 hektara zaraslih travnjaka. Ovime je veliki travnjački prostor otvoren za povratak ćukavice (Burhinus oedicnemus) i kratkoprste ševe (Calandrella brachydactyla) na plohi gdje ćukavica prošle godine nije bila zabilježena.

Ćukavica i kratkoprsta ševa

S ručnim uklanjanjem nepoželjne drvenaste vegetacije na Ježevićkom suhopolju počeli smo u rujnu edukativno-volonterskim kampom Dinara back to LIFE koji je potrajao intenzivna dva tjedna te u sklopu kojeg je 18 studenata te 20-ak drugih volontera i sudionika krenulo s ručnim uklanjanjem drvenaste vegetacije kada je u povoljno stanje dovedeno 28,8 hektara travnjaka. U ovoj prvoj fazi utvrđena je i metodologija rada s obzirom na korištenje pojedinih alata i redoslijed poslova. Osim toga, na kampu je navedenih 18 studenata kroz niz predavanja ušlo i teoretski u restauraciju, što je znanje koje će moći koristiti u svojim budućim aktivnostima.

Sudionici kampa na očišćenom dijelu Ježevićkog suhopolja

Odmah po završetku kampa ručno uklanjanje na Ježevićkom suhopolju nastavili su restauracijski radnici Mario Grčić i Ivan Kekez pred kojima je stajala polugodišnja sezona uklanjanja drvenaste vegetacije tijekom koje su nastavili s radom na dijelu suhopolja koje se naslanja na plohu očišćenu za kampa. Iako je riječ o fizički zamornom i pomalo monotonom poslu, dvojica restauracijskih radnika zadovoljni su – „radim u prirodi i liječim se“, kako je rekao Grčić. Ovaj strojarski tehničar po struci prethodno se bavio građevinom i pekarstvom, a sad mu se „po prvi puta događa da idem na posao i pivam!“. Kekez, vozač i vatrogasac po struci, upustio se u ovaj posao jer voli životinje i prirodu te mu godi ovakav rad – „ovo mi je rađa i relaksacija. Ja uživam na poslu, podmladio sam se!“. Rad na terenu obilježen je mirom i tišinom, kako kažu, divlje životinje su rijetkost, naiđe tek pokoji stočar sa svojim stadom. Restauracijski radnici ove sezone sudjelovali su i u drugim poslovima kao što su obnova lokvi i suhozida.

Ručno uklanjanje drvenaste vegetacije ključna je aktivnost za obnovu travnjačkih staništa na Dinari. Velike površine travnjaka zarasle su proteklih desetljeća zbog iseljavanja stanovništva i sve slabijeg bavljenja stočarstvom. Kako travnjaci sve više zarastaju, tako na njima prestaje ispaša te se proces zarastanja time intenzivira. Da bi se ovaj proces zaustavilo i preokrenulo potrebno je ručno uklanjanje drvenaste vegetacije kako bismo opet otvorili travnjačko stanište, jer sama ispaša nije dovoljna jednom kada se formiraju veći grmovi ili stabalca koje stoka ne može pojesti nego oni ostaju prisutni u prostoru i nastavljaju rasti. Ručno uklanjanje metoda je koja garantira potpuno i temeljito čišćenje od sve drvenaste vegetacije, posebice od šmrike (Juniperus oxycedrus), koja se od ostalih biljnih vrsta, na koje se može izravno i snažno utjecati stokom, razlikuje po tome što je utjecaj životinja na nju znatno manji te se šmriku mora ručno uklanjati. Proteklom sedmomjesečnom restauracijskom sezonom ručnog uklanjanja učinili smo upravo to – očistili smo relativno veliku površinu travnjaka od drvenaste vegetacije, ponajviše od šmrike, za divlje vrste kao i za domaće životinje, sa željom da se ovaj travnjak uz pomoć stočara i njihovih stada sačuva kao takav te da ga se s vremenom i poveća. Prisutnost stoke na ispaši sada će mnogo lakše održavati travnjak u povoljnom stanju i sprječavati da u kratkom vremenu ponovno počne zarastanje.

Paralelno s ručnim uklanjanjem vegetacije oformljeno je „projektno stado“ koje čini stoka iz stada šestero lokalnih stočara koji ih napasuju na ciljanim plohama na Kijevskom suhopolju i Ježevićkom suhopolju. Pašarenje na plohi očišćenoj ove restauracijske sezone otežat će njeno ponovno zarastanje u šmriku i drugu drvenastu vegetaciju, čime će se na dulji rok očuvati travnjačko stanište pogodno za gniježđenje navedenih ptičjih vrsta zbog kojih, između ostalog, i provodimo restauraciju travnjaka. Naime ćukavica i kratkoprsta ševa dvije su vrste ptica koje su ovisne o otvorenim travnjacima s niskom vegetacijom bez vidljivih većih prepreka u prostoru. Vrste su to polupustinjskih područja kakvih u Hrvatskoj ima jako malo, a upravo na Ježevićkom i Kijevskom suhopolju, uz još svega par lokacija, bilježimo njihovu prisutnost. Poboljšanjem stanišnih uvjeta za ove vrste izravno poboljšavamo uvjete i za brojne druge vrste ovisne o otvorenim staništima te tako doprinosimo i njihovom očuvanju.

Do kraja kolovoza na suhopoljima u podnožju Dinare neće biti restauracijskih radova jer kreće vrijeme gniježđenja za kojeg je pticama potreban mir, a posebice se nadamo da će se ove godine na projektnom području gnijezditi i koji par ćukavica, posljednji put viđenih ovdje 2020. godine.

Kako bi se povećalo površine pod travnjacima, od rujna ove godine ponovno ćemo krenuti u restauraciju metodom ručnog uklanjanja, nastavit će se s povećavanjem projektnog stada i s pojačanim pašarenjem, a nadamo se kako će biti omogućena i treća restauracijska metoda – kontrolirano paljenje.

Ježevićko suhopoljeprikaz očišćenog dijela
Kategorije
Kalendar aktivnosti Kalendar aktivnosti-početna Novosti

Predavanje Alena Čikade o obnovi lokvi: Kako čovjek popravlja ono što je u prirodi dobro napravio?

Izgradnja lokvi kao intervencija čovjeka u prirodu jedan je od rijetkih primjera gdje je ono što je čovjek u prirodi napravio bilo korisno i za čovjeka i za prirodu. Vrijeme, međutim, radi protiv lokvi jer su one sve manje potrebne tako da su mnoge zapuštene. No, postoji energija, znanje i volja da ih se obnovi, odnosno održava. Jedan od onih koji se time uspješno bavi je Alen Čikada, iz KAL-a, udruge za zaštitu i obnovu krških lokvi, koji je nedavno u Sinju održao predavanje u Biomovoj organizaciji o obnovi lokvi, da bi potom svoje predavanje pretočio u praksu te pokazao na terenu na primjeru Marunske bunarine kako se obnovu lokve i provodi.

Kulturno i povijesno lokve su prisutne posvuda po kršu – lokva je kulturna baština, iako joj je prvotna svrha praktična – akumulacija voda, kaže Čikada. Lokve su većinom poluprirodne ili umjetne, najrjeđe su prirodne, a napravio ih je čovjek da si omogući život na kršu, odnosno da može napajati i stoku.

Mjesta za lokve čovjek je odabirao na način da je primijetio da se u nekim udubinama skuplja voda i odlučio intervenirati na način da je ogradio udubinu i time napravio lokve kakve vidimo danas. Početkom 20. stoljeća prestalo se graditi nove lokve, a sredinom 20. stoljeća prestalo ih se održavati. Zapuštene su, kako objašnjava Čikada, 1960.-ih kad započinje pad broja stoke i manje se pašari pa voda na udaljenim mjestima više nije potrebna jer stočari ne idu tako daleko. Dolaskom vodovoda tkđ. je dodatno zanemaren dio lokvi.

Lokve pronalazimo na raznim pozicijama – na otocima, duboko na kontinentu, na planinama, posvuda gdje se pokazala potreba lokve su građene. Među njima, zanimljiva je lokva na Silbi koja je na 15-ak metara od mora, na pola metra ispod razine mora, ali je svejedno vrlo malo boćata. Lokve postoje i neovisno o nadmorskoj visini, nalazimo ih posvuda pa bilježimo lokvu na Učkoj na 1.000 metara nadmorske visine.

Sve lokve se mora čistiti jer se u njima kroz godinu skuplja lišće i zemlja, odnosno mulj čime ostaje sve manje mjesta za vodu. Truljenjem se povećava količina mulja i smanjuje obujam vode. Čišćenje lokve bi dakle trebao biti redoviti posao, no taj posao nije ni lagan ni lijep jer lokva niti miriše niti lijepo izgleda, priznaje Čikada. Naglašava stručnjak da se ljudi boje lokvi kao legla komaraca, no prebrojavanja komaraca pokazala su da više komaraca ima oko jedna odbačene kamionske gume pune vode nego oko jedna lokve jer jedna zdrava lokva ne dopušta razmnožavanje komaraca budući da životinje jedu komarce – žabe jedu komarce, vodenjak ga jede, a i ličinke komaraca su hrana životinjama. Problem postaje ona lokva koje je zarasla raslinjem.

Dva su glavna razloga zbog kojih se Čikada upušta u obnavljanje lokvi: prvi je onaj najizravniji – lokve su potrebne ako se želi razvijati stočarstvo. Drugi razlog je biološka vrijednost jer lokva podržava zatvoreni ekosustav na kršu, služi kao mjesto gdje vodozemci polažu jajašca, moćemo reći da je lokva njihova „maternica“, uspoređuje Čikada. Isto tako za lokve su vezana vretenca i vilin-konjici.

Kad se lokve obnavlja, prioritet bi trebale imati one pored kojih prolaze stočari ili lokve na nekom udaljenom mjestu gdje u blizini nema neko drugo vodeno tijelo čime bi ta jedna obnovljena lokva podržavala ekosustav tog područja. Čikada obnavlja tradicijski, to znači da se prvo raspita gdje najbliže lokvi ima gline, koje u dinarskom području ne manjka, kako bi se lokvu jednostavnije obnovilo lakše dostupnim materijalom. Čikada smatra da bi bilo dobro raditi lokve na novim mjestima, ono što se sada rijetko radi, jer se nove lokve može raditi s malo resursa.

Kod zarastanja lokve veliki problem predstavlja trava jer ona razrahljuje zemlju i tako se vodu počne uvelike gubiti. U slučajevima više šljunčanog tla trava slabije raste, ali gdje je čista zemlja trava vrlo uspješno raste. Korijeni sistem trave u takvim slučajevima je vrlo raširen, pri čemu nastaju šupljine u zemlji koje se pojačano griju i tu je transpiracija jaka pa se gubi puno vode. Usto, trava još i „pije“ vodu.

Lokva Marunska bunarina nakon čišćenja i obnove suhozida

Čikada opisuje da kod obnove lokve želi na dnu imati 30 centimetara ugažene gline na dnu, kako se radi i na golf terenima pri gradnji jezeraca. Ako je sloj ugažene gline 10 cm i takav će držati vodu, čak i tako tanki sloj od 2-3 centimetra gline može držati vodu. Dobro je međutim da u lokvi ima nešto mulja – 5 do 10 centimetara jer mulj čuva glinu od sunca i isušivanja. Kod lokvi najprije počnu propuštati njeni krajevi, rubni dijelovi. Kad lokva presuši, dobro je da se preko nje vozi bager od 10 tona nekoliko sati jer će je to reparirati. Jednu sezonu dulje će lokva držati samo zahvaljujući tom gaženju. To mogu napraviti i ljudi – 20 ljudi u čizmama u nekoliko sati može ugaziti lokvu, savjetuje Čikada. Prije bi se stavljalo sijeno na dno lokve da ga stoka jede i tad bi stoka još dodatno gazila dno lokve, a nešto bi sijena ostalo, kao i balege stoke što bi dalo dodatni zaštitni sloj na dnu lokve. Dodatno, balega pospješuje ph vrijednost lokve.

Čikada je u svom predavanju predstavio i glavne „neprijatelje“ lokve. Riba gambuzija (Gambusia affinis), priznaje on, remeti cijeli sustav, ali je manji problem. Veći je problem crvena ribica/zlatna ribica (Carassius auratus) jer se pretjereno razmnožava i nema nikakvih neprijatelja, tjelesnim izlučevinama gnoji vodu i takva lokva ima puno više bilja što stvara mulj. Usto ova invazivna vrsta i jede autohtone životinje. Još jedan prirodni neprijatelj lokvi je američka crvenouha kornjača, na koju se u lokvama često nailazi, a problem s njom je taj što jede sve što uhvati. Zlatno pravilo ja, kaže Čikada – „nikakva riba ne bi smjela biti u lokvi!“. Zato je dobro da lokva presuši jer tako nestaju ribe, dok vodozemci prežive.

Kod obnove pazi se na sve – mulj se odlaže do najviše 50 metara od lokve. Iz toga mulja će onda ispuzati sve ličinke. Vodeno bilje se stavlja na 24 sata u blizinu vode, a tek onda ga se deponira negdje drugdje. Kad se planira obnova lokve pazi se na sezonu vodozemaca. Neće se ispumpati lokvu dok su unutra punoglavci. Košnju oko lokve se izbjegava i dok punoglavci postaju žabice. Savjetuje Čikada da je najbolje čistiti lokve krajem kolovoza i cijeli rujan te dio listopada. Drugo razdoblje niske vode je veljača.

Čovjek kad intervenira u okoliš obično ga poružni i smanjuje bioraznolikost. S lokvama, kako naglašava Čikada, čovjek povećava raznolikost jer je dao vodu, a okoliš je uljepšan jer se lokve lijepo uklapaju u prirodu. Takva čovjekova mijenjanja prirode daju okolišu dodatnu vrijednost, podržavaju životinjski svijet u svojoj okolici, omogućavaju ispašu stoke te su oku ugodan dodatak. Jedan primjer sklada čovjeka i prirode!

Cijelo predavanje Alena Čikade ‘Kako i zašto obnavljamo lokve u kršu?’ pogledajte dolje (88 min.).

Kategorije
Kalendar aktivnosti Kalendar aktivnosti-početna Novosti

Obnovljena Marunska bunarina – opet se skuplja voda za divlje životinje i stoku

Proteklog petka u Sinju je održano predavanja o obnovi lokvi, a u Vučipolju iznad Perućkog jezera idućeg je dana naučeno znanje primijenjeno u obnovi jedne zapuštene lokve.

Prijedlog za obnovu lokve Marunska bunarina došao je kroz Suradničko vijeće projekta Dinara back to LIFE u kojem su okupljeni dionici ovog projekta poput lovaca, stočara i pčelara, čime smo dali priliku zajednici da izdvoji i naglasi ono što misli da je važno za obnovu. Ovaj prijedlog dionika nekoliko mjeseci nakon što je iznesen ovog je vikenda i proveden.

Alen Čikada, udruga KAL, predavanje o obnovi lokvi

Proces obnove lokve počeo je prijenosom znanja. Alen Čikada, stručnjak iz udruge za zaštitu i obnovu krških lokvi KAL, u dvorani Palacina u Sinju u petak 8. listopada održao je predavanje „Kako i zašto obnavljamo lokve u kršu?“ na kojem je dao osnovne informacije o važnosti lokve, opisao obnovu te prikazao uspješne primjere restauracije lokvi u kršu. Stručnjak Čikada, iz Lucijana kod Žminja, lokvama se počeo baviti od djetinjstva, a kroz udrugu KAL već se jedno desetljeće bavi ovom problematikom. Na svom je predavanju prenio svoje znanje o obnovi lokve, a njegovo će znanje sudionici predavanja moći i sami početi primjenjivati u nadolazećim obnovama.

U subotu 9. listopada uslijedila je primjena naučenog – 20-ak lovaca iz Lovačke udruge Hrvace, članova LAG-a Cetinska krajina, članovi udruge Dragodid koja se bavi obnovom suhozida, Alen Čikada iz KAL-a te članovi i volonteri Bioma prionilli su poslu čišćenja i obnove lokve Marunska bunarina kod Vučipolja na istočnoj strani jezera Peruća. Riječ je o zarasloj lokvi urušenih suhozida u kojoj je vodonepropusni sloj zemlje ipak očuvan pa je time lokva bila funkcionalna, voda se i dalje zadržavala te je samim time bila pogodna za obnovu.

Marunska bunarina na početku obnove

Na subotnjoj akciji uklonjeno je raslinje koje je raslo iz same lokve te je očišćeno i raslinje koje je raslo u okolici lokvi, a zbog kojeg se suhozid urušavao i koje je onemogućavalo pristup lokvi. Dno lokve očišćeno je od trave i drugog raslinja kako se ne bi stvarao mulj. Suhozid kojim je lokva ograđena je velikim dijelom obnovljen te će ubuduće sprečavati urušavanje zemlje u lokvu, kao i upadanje drugog materijala. Ovako očišćena i obnovljena lokva trebala bi dulje čuvati vodu u većim količinama, odnosno biti izvor pitke vode kroz sušno ljetno razdoblje. Na obnovljenu lokvu bit će postavljene i foto-zamke kako bi se pratilo koje divlje životinje lokvu koriste.

Ispumpavanje vode s dna lokve

Lokve su jedan od rijetkih primjera intervencije čovjeka u prirodi koje su dobre za prirodu i doprinose biološkoj raznolikosti. Nekoć su se koristile da bi se dovela voda i održalo stočarstvo tamo gdje vode nije bilo, a kako je na ovom terenu sve manje stočara i stočarstva, lokve se sve manje koristi, odnosno više ih se ne održava pa propadaju.

Biomov stručni savjetnik za zaštitu prirode Ivan Budinski komentira stanje Marunske bunarine prije i nakon obnove, odnosno njen utjecaj na bioraznolikost na ovoj mikrolokaciji: „Lokva je bila u lošem stanju i tek će se vidjeti što će podržavati od živih bića. Ovo ljeto je sasvim presušila tako da ne znamo što je sve bilo u njoj i je li uginulo zbog presušivanja ili je uspjelo završiti dio životnog ciklusa vezanog uz vodu te će sigurno napustiti lokvu. Vodozemci sigurno nisu preživjeli jer je lokva rano presušila i dugo nakon toga nije bilo kiše koja bi mlade vodozemce, skrivene u tlu oko lokve, održala na životu. Nadamo se da će lokvu već ove jeseni početi naseljavati vodozemci tipični za to područje (daždevnjak, smeđa krastača, šumska smeđa žaba, velika zelena žaba) i da će služiti kao vodni resurs za brojne divlje životinje i stoku cijelo ljeto, odnosno da neće kao ove godine presušiti puno prije jesenskih kiša“.

Član udruge Dragodid pred izazovom obnove suhozida