Oznaka: stočari

Diplomirani inženjer tekstila Vladimir Marinko, rođen prije 78 godina u Marincima na Cetini, u mirovinu se vratio u svoje rodno mjesto, danas na jezeru Peruća, kako bi udisao slatki zrak svoje mladosti, a kao avanturista i čovjek spreman na izazove posve spontano počeo se baviti i stočarstvom. Prošle jeseni Marinko je dobio ponudu za preuzimanje stada od 40 koza što je, motiviran našim projektom i vizijom područja te kao čovjek mladenačkog duha, objeručke prihvatio, u što se, spletom okolnosti i na poticaj intuicije i ljubavi, uključila i njegova 51-godišnja nećakinja Tanja Marinko Mastilović, koja se prethodno bavila zdravljem ljudi.

Ponosni Dalmatinac Marinko već je preko 10 godina živio u Marincima, zaseoku Garjaka kad je prošle jeseni došao u priliku preuzeti kozje stado od 40-ak grla. Upravo tada u kratku posjetu mu je dolazila nećakinja kojoj je predložio da se zajedno upuste u ovaj stočarski projekt, na što su se zajedno odvažili, iako ni jedno ni drugo nisu imali prethodnog iskustva u ovom poslu, ali intuitivno su zaključili da je riječ o prilici koju treba prigrliti. Stado su preuzeli i upustili se novi posao, posve drugačiji od svega što su dotad bili radili, a kao novi stočari imali su mnoštvo pitanja i izazova na koje su odgovarali uz pomoć svojih kolega stočara i susjeda. Ovo dvoje urbanih ljudi time su na sebe preuzeli odgovornost rada na povećem stadu koza koje je smješteno u obiteljskoj kući staroj stotinu godina te ušli u stil života koji je održiv i u skladu s prirodom.

Pri prvom pozivu članovima našeg tima u svoj dom, Vladimir, kao susretljiv i topao čovjek poručio nam je – “kod mene ćete uvijek doći na topao doček i hladno piće” – a tako i jest. Novima u ovom poslu, Tanji i Vladimiru pomažemo i stručnim savjetima, a kroz projekt je djelomice očišćena i staza kojom njihove koze prolaze kako bi se napojile na Perući. Osim staze, Marinko gaji nadu i da bi se moglo obnoviti izvor Turski bunar između Koljana i Garjaka, kao i podzidati u međuvremenu očišćenu lokvu koja se nalazi 10-ak metara nizvodno od izvora, na 200-tinjak metara iznad Peruće.

Kako izgleda dan s kozama ovisi o vremenu. U zimsko doba godine, kad je mraz i hladno, koze ostaju u staji gdje ih se napaja te hrani sijenom. Kad to vrijeme dopušta, koze su u toplije doba dana na ispaši s jednim članom ovog stočarskog tima gdje pasu lišće, tvrdu travu i izdanke, a posebno vole pupove graba, drijena, kupine, brijesta i bršljana te žireve. Koze posebno vole imelu, čime ih čuvar povremeno pogosti. Drugi u to vrijeme u staji sprema prihranu – ječam, zob, kukuruz te se brine o najmlađim jarićima. U toplije doba godine, životinje su preko dana u sjeni.

Novi kozari naučili su vrlo brzo da se koze ne izvodi po kiši i niskoj temperaturi, kao i da su vrlo pitome te da ih se vrlo lako čuva jer se ne udaljavaju od svog čuvara. Ono što je važno, također su naučili, je da su vitamini i selenij za koze veoma bitni jer bez njih se koza vrlo brzo pasivizira i u roku tri dana doslovce padne s nogu.

Marinko se sjeća kako je u vrijeme njegove mladosti, dok se u ovom kraju intenzivno bavilo stočarstvom, područje Ježevićkog suhopolja i obale Cetine bilo bez raslinja te da šmrike „nije bilo nigdje blizu, niti jedne jedine“. Moglo je se naći tek daleko „ispod grede“ na strmijim padinama Dinare te pokoju iznad kuća, a i te malobrojne bi se orezivalo i koristilo za dimljenje mesa. Ježevićko suhopolje tad je bilo „kamenjar i travnjak“, bez raslinja, jedna zaravan s tisućama grla stoke. Prisjeća se kako je u to vrijeme na području između sela i sadašnje ceste, na čistini i oko stijena, viđao ćukavicu. Stoke je tada bilo mnogo. Samo njegov zaseok Marinci imao je „sedam dimova“, a svaka kuća po magaricu i svaka magarica po pule – na potezu od Ježevića do manastira Dragović, procjenjuje Marinko, bilo je 200 magaraca. Životinje se nije čuvalo nego bi prvo same otišle na pojenje na Cetinu, a potom iznad kuća na ispašu gdje bi magarci i koze pojeli malobrojnu šmriku koja bi izrasla. Takav čisti teren bio je idealan za ovu našu ciljnu vrstu na čijem povratku intenzivno radimo.

Osim kao čovjek koji se u svojoj zreloj dobi odvažio na ulazak u bavljenje stočarstvom, Marinko je hrabrost pokazao i ranije kad je put od 600 kilometara od kuće u kojoj je tada živio, do kuće u kojoj se rodio – doslovce prepješačio. Ovaj Dalmatinac kao mladić se otisnuo u svijet te proveo radni vijek u beogradskoj javnoj tvrtki za uvoz i izvoz tekstila te potom u svojoj privatnoj tvrtki. Živio je u naselju Borča s banatske strane grada otkud je gledao brodove kako Dunavom putuju te je mislima putovao i on – za rodnu Dalmaciju. Na proslavi svog 62. rođendana, godinu dana nakon što je ostao udovac, ustao je od slavljeničkog stola te obavijestio rodbinu i prijatelje da se vraća u rodni kraj – pješke. Osim snažne odluke, imao je uz sebe šator, vreću, lampu i ruksak. Pred sobom je krajem ljeta 2006. imao put od 600-tinjak kilometara, kojeg je proveo hodajući većinom uz glavne ceste i spavajući u šatoru na benzinskim crpkama i u dvorištima kuća dobrih domaćina. Nakon 20-ak dana hodanja stigao je na obalu Peruće, proslavio Gospojinu u manastiru Dragović i vratio se autobusom obitelji. Iduće godine ponovno dolazi kako bi uredio svoju buduću kuću za život, da bi 2009. došao u Marince i ostao živjeti – sretan, ispunjen i zadovoljan, danas kao čovjek koji se upustio u stočarsku avanturu, koliko god dugo- ili kratkotrajna bila.

Vitalni Marinko je svestran čovjek koji je napisao i nekoliko knjiga, vezanih uz njegov rodni kraj i obitelj. O svom povratku na Cetinu napisao je monografiju ‘Kako sam prepešačio život’ gdje je opisao avanturu hodanja te se prisjetio svog odrastanja uz Cetinu. ‘Povratak u San Marinke’ svojevrsno je pisano obiteljsko stablo njegove multinacionalne obitelji. U zbirci ‘Miris nevena’ sabrao je svoje pjesme, dok je u ‘Pelene i znoj’ zabilježio 12 istinitih priča o ženama iz vrličkog kraja o tome kakve su nedaće prolazile kroz život, o nesretnim vremenima rata te o muževima koji su odlazili daleko kako bi radili i prehranjivali obitelji. U zbirci ‘Dalmatinske ojkalice’ skupio je oko 800 ojkalica, odnosno rera kako ih zovu u Sinju, ili ganga u Hercegovini. Neumorni Marinko trenutno piše ljubavni roman ‘Katarina Marina’ između dvoje ljudi različitih konfesija, Katarini i Marku, koji trpe razne pritiske protiv kojih se bore upravo svojom ljubavlju.

Životna filozofija Vladimira Marinka je dobrota prema drugim ljudima. U vrijeme njegove mladosti, kad je „prošao potop“ i obitelji ostale bez zemljišta uz Cetinu, većina članova obitelji se raselila, osim njegove majke Ilinke Marinko, rođene Ivanice Duvnjak, koja je ostala u rodnom kraju. S obzirom da je bio prisiljen otići u potragu za boljim životom, pomoć na koju je bio nailazio ostavljala je na njega snažan dojam – „njegovali smo taj dio emocija, tu dobrotu i osjećaj dobrote. Dobrota ljudi ostavila je snažan utjecaj na mene“. Marinko smatra da, bez obzira na to što netko napravi „ne treba čovjek da se kaje, dobrota se uvijek isplati“ i da razgovor sve rješava.

Izazov brige za kozje stado za Tanju bio je nov, ali i poznat – podsjetilo ju je na brigu za djecu jer je kod podizanja potomstva, kao i kod njege za koze, dobivala onoliko odgovora koliko je različitih ljudi pitala! Kozarenje je, dodaje, fizički naporno, neke poslove je vrlo teško odraditi, ali sretna je uz Peruću, ovdje se, kako kaže, osjeća “da živim”. Tanjin plan iz prošle jeseni da dođe na Peruću na 10-ak dana očito se nije ispunio, na njenu radost, užitak i uz naporan radni ritam, pa sada planove i ne pravi – „počinje najlepše vreme. Možda je najpametnije ne planirati“.