Blago je vrijedilo i čuvalo se, rečenica je kojom započinje treći kratki film Dinara back to LIFE projekta. U nekoliko minuta kadrova Dinare, predstavljena je priča mlade obitelji Totić i životno iskustvo stočara Petra Validžića.
Za njih, dan počinje vrlo rano brigom o brojnom stadu, a ostatak dana se razlikuje po mnogo čemu. Petar je jedan od rijetkih stočara koji još uvijek izvodi svoje blago na planinske pašnjake na Martinovim košarama i okolici, dok Gabrijel i Ivano uz svoje svakodnevne i školske obaveze, pomažu roditeljima održavati obiteljski posao i brinuti za blago.
Iako su generacijski udaljeni, veže ih ljubav prema blagu, učenju i – Dinari.
U nastavku pogledajte njihovu priču u kratkom filmu ”Čuvari dinarskih pašnjaka”.
Ovim putem se još jednom zahvaljujemo obitelji Totić i Petru Validžiću na podršci i sudjelovanju u ovom kratkom filmu.
U sklopu projekta DinAlpConnect, naši volonteri Europskih snaga solidarnosti i djelatnici Parka prirode Učka sredinom studenog su se uključili u seobu stada ovaca na Učki. S učkarskim pastirima, uputili su se iz sela Mala Učka prema prenoćištu u Potpićnu, odakle su pastiri sljedeći dan nastavili put prema zimištu na jugu istarskog poluotoka.
Transhumanca ili transhumantno stočarstvo je obrazac polunomadskog življenja, odnosno sezonska kretanja ljudi i njihove stoke između planinskih područja (pašnjaka) u toplijem dijelu godine i nizinskih područja (pašnjaka) u hladnijem dijelu godine. Transhumanca je u prošlosti bila karakteristična za Sredozemlje, a posljednjih desetljeća je potisnuta ili gotovo nestala, što je uzrok izrazitih promjena u krajoliku; pašnjaci zarastaju, preuzima ih grmlje i šuma, lokve se pune muljem, nestaje krajobrazno i biološko bogatstvo. Iznimku predstavlja područje ljetnog planinskog obitavališta ovčjeg stada obitelji Maliki, u selu Mala Učka. Članovi obitelji Maliki, danas su najznačajniji ovčari Učke i Ćićarije. Kada su 1970-tih godina pristigli na Učku, od preostalih su starosjedilaca izučili vještinu izrade ovdašnjeg tvrdog sira i skute, te su se uspješno prilagodili lokalnom tržištu. Svojedobno je stado obitelji Maliki brojalo 1600 ovaca, dok ih je danas oko 600.
Volonteri su u ranim jutarnjim satima, s pastirima i ovcama, krenuli niz padine Učke te su do popodnevnih sati uspješno dopratili stado do Potpićna, namlađeg naselja u Istri. Većina ovaca trenutno nosi buduću janjad te je put prošao ugodnim ritmom šetnje. Praćeni blagim vremenskim prilikama, sudionici ove nesvakidašnje aktivnosti, imali su priliku uživati u pejzažima Učke, kao i za učenje o kontekstu u kojem vrijedni transhumantni stočari obavljaju svoj posao.
Ovakav pozitivan primjer nam budi nadu kako ćemo uskoro svjedočiti transhumanci i na Dinari. Iskreno se veselimo ako ćemo jednog dana biti u ulozi pratitelja pastira i stada preko dinarskih pašnjaka i jedva čekamo napisati svoje iskustvo. U jedno smo sigurni, ovakva prilika ne ostavlja ravnodošnim a svoj doživljaj podijelo nam je Matthieu, jedan od sudionika.
Matthieuov doživljaj transhumance
Zovem se Matthieu i volonter sam Europskih snaga solidarnosti (ESS) za udrugu BIOM u ovoj godini. Od veljače većinu svog vremena provodim baveći se aktivnostima proučavanja i zaštite ptica, a dio tih aktivnosti su i obnova staništa na Dinari i Učki. Ovi otvoreni pašnjaci stvarani su stoljećima ekstenzivnim stočarstvom i pogodna su ne samo za ptice već i za mnoge druge životinjske i biljne vrste. Nažalost, takvi pašnjaci nestaju u Hrvatskoj, zajedno s tradicionalnom poljoprivrednom praksom i seobom stoke, tzv. transhumancom.
Dolazim iz francuskih Pireneja gdje je transhumanca još uvijek prisutna. Imam snažna sjećanja iz djetinjstva kako pastiri vode svoju stoku dva put godišnje kroz grad mog djeda i bake. Dolazili bi oko lipnja iz doline i hodali do planinskih pašnjaka gdje bi životinje slobodno pasle tijekom ljetne sezone. Obrnutu seobi bi odradili nekoliko mjeseci kasnije prije dolaska mraza i snijega. Sjećam se kako bi navečer, dok bi gledali televiziju, začuo zvuk zvonca iz dalje, puno prije nego što bih stvarno vidio stada kako dolaze. Kasnije bi prošlo prvo stado; ovce pa krave… čvrsto i poslušno slijedeći jedni druge dok ih pastirski psi čuvaju da se nitko iz stada ne izgubi ili udalji. Svaki put kada ljeti idem planinariti, uvijek me veseli vidjeti ta stada ovaca, krava i konja kako pasu. Oduvijek su dio krajolika i za mene predstavljaju izravnu vezu s prošlošću poput živuće tradicije.
Do sada nisam imao priliku sudjelovati u transhumanci pa kada su me pitali da se pridružim Malikiju u njegovoj seobi stoke, bio sam entuzijastičan i prilično znatiželjan. Na Učku sam otišao s još tri ESS volontera iz Bioma i Lukom Škuncom koji je dio projekta Dinara back to LIFE koji je aktualan na Dinari i gdje je u prošlosti transhumanca bila vrlo snažna i značajna. U rano jutro stigli smo do Male Učke i susreli se s jednim od posljednjih pastira. Rekao nam je da ima 600 ovaca te da će ih podijeliti u dvije grupe a mi ćemo pratiti prvu.
Nekoliko minuta kasnije vidjeli smo prve ovce kako silaze s polja, a za njima jedan od pastira i njegovi psi. Najmanji pas je bio posebno uzbuđen dok je pratio ovce, lajao je i trčao s jedne strane na drugu. Nekoliko riječi i zviždanje pastira bilo je dovoljno da usmjeri njegovu energiju. Ubrzo je val ovaca postao poput debele pokretne trake koja se spuštala nizbrdo prema drveću u obližnjoj šumi. Pustili smo ih da idu dalje od nas s prvim pastirom, a mi smo ostali na kraju skupine s drugim, kako bismo osigurali da se nijedna životinja ne izgubi ili ne počne lutati izvan skupine.
Tijekom 14,5 km našeg putovanja do Potpićana, prošli smokroz dosta raznolik krajolik. Brzo smo izašli iz šume i krenuli širim putem uz plinovod s mističnim pogledom na mutnu dolinu. Kad smo stigli nizbrdo, dijelom smo hodali po cesti prelazeći manja mjesta i veća polja. Usput smo napravili nekoliko pauza kako bi se životinje nahranile i odmorile. Ovce su se isprva plašile naše prisutnosti, ali su se nakon nekog vremena navikle na nas kao i mi na njih pa sam na kraju dana mogao hodati usred stada. Nisam mogao puno pričati s pastirima jer znam sveganekoliko riječi na hrvatskom, ali bilo mi je jako lijepo s njima. Oni su dragi ljudi, predani svom poslu i jako poštuju svoje životinje. Također me se dojmila veza koju pastiri imaju sa svojim psima i način na koji psi znaju kako uvijek moraju držati stado na okupu.
U Potpićanu je bio kraj našeg izleta, a pastiri i sa svojim stadom nastavili su dalje. Imat će još jedan dan hoda prije nego što stignu do konačnog odredišta. Dalia Matijević iz Parka prirode Učka vratila nas je do našeg auta i s nostalgijom smo krenuli prema Zagrebu. Uz to, bilo mi je žao što nisam uspio probati sir kojeg proizvode jer su ga već ranije prodali.
Kad se vratim na Pirineje, razmislit ću o ovom iskustvu obnove staništa i transhumanci jer sada bolje shvaćam važnost očuvanja tradicionalnog ekstenzivnog stočarstva na takvim, posebnim područjima. Također je bitno očuvati pašnjake i bioraznolikost na njima. Oni se pretvaraju u bogata mjesta kada sve procvjeta a to je divan prizor za svakog planinara koji tuda prolazi. Također pružaju hranu i stanište tijekom cijele godine za mnoge različite životinjske vrste kojima šumska staništa nisu prikladna.
Petar Maglov bavi se stočarstvom na tradicionalan način – jesen, zimu i proljeće provodi u svom selu između Knina i Drniša gdje se brine o stadu, dok s početkom ljeta, „o svetom Anti“ kreće na planinu gdje potom provodi nekoliko mjeseci na planinskim pašnjacima. Njegov uspon na planinu je noćni i kako kaže, nije posebno težak – iz Polače on i stado kreću navečer, a do 8 ujutro sljedećeg dana već su gore na odredištu na rubu prostrane livade Brezovac i svježa planinska ispaša može početi.
Osim svog stada, na ispašu vodi i stoku drugih stočara tako da poneku godinu on i njegov kolega stočar Anđelko Gambiroža Peroš čuvaju i do 2.000 ovaca. Ove godine brinu o stadu od preko 1.200 grla, od toga 170 svojih ovaca, a ostalo drugih stočara s područja Drniša, Knina i Šibenika. Područje na kojem napasuju ovo veliko stado proteže se od ispod vrha Badanj na zapadu pa sve do zaravni Duler na istoku i granice s BiH na sjeveru. Dvojici stočara pomoć bi dobro došla, kažu, ali ju je teško pronaći – posljednji čoban koji se nudio na ispomoć tražio je 25.000 kuna za tri mjeseca rada. Inače, cijene uslužnog čuvanja tuđe stoke na planini kreću se oko 25 kuna po komadu stoke mjesečno.
Petar Maglov
Područje Brezovca relativno je lako dostupno pješice, te je ljeti nekada ovdje bio pravi mali zaseok s 10-ak pastirskih stanova, stočarima i djecom koji bi ondje proveli cijelo ljeto. Od svih stanova, ispod Badnja je danas ostala samo Maglovska koliba, izgrađena 1921., jednostavan kameni stočarski stan gdje dvojica stočara provode ljeto zauzeti zadacima oko stada i uz povremeni razgovor s planinarima i ostalim ljubiteljima prirode.
Danas je Maglovljev stan dostupan nešto jačim automobilom i kamionom, što olakšava i pojednostavljuje nabavku namirnica potrebnih ljudima i onog ključnog – vode za životinje. Na zapadnom rubu Brezovca, objašnjava Maglov, bila su dva bunara, od kojih je jedan još u funkciji te ima vode kad padne kiša. No, kako su padaline sve rjeđe tako je i ovaj bunar sve manje siguran izvor vode te je, smatra iskusni stočar, potrebno obnoviti druga vodena tijela kako bi se osiguralo vodu kroz cijelo ljetno razdoblje u kojem stočari žele na planini držati svoju stoku, a i da bi se omogućilo držanje većeg broja stoke na ovom području. Ovog ljeta vode manjka pa je stočari na Brezovac dovoze u bačvama.
Dok se u podnožju Dinare trava sasuši već s prvim svibanjskim vrućinama, na pašnjacima visoko na planini – Brezovac je na preko 1000 metara nadmorske visine – trava je posve zelena i u lipnju, a ove godine bila je zelena i u prvoj polovici srpnja. Maglovita ljetna jutra dobra su vijest za stočare i njihova stada jer rosa pomalo natopi zemlju, a i stoka dio tekućine konzumira ovim putem te je potrebno dovoziti manje količine vode. Kraći dani tkđ. su pogodni jer stoka tada popije manje vode. Blago na Dinari ostaje sve do pred prvi snijeg, što može biti već početkom listopada, kao prošle godine, kad počinje novi ciklus stočarenja u nizinama. Upravo zbog ovakvih vremenskih uvjeta se i razvilo transhumantno stočarstvo u Sredozemlju, a u Hrvatskoj u Lici, Primorju i unutrašnjosti Dalmacije.
Ovce Maglova i Gambirože
Članovi Maglovljeve obitelji – supruga i sinovi – podržavaju ga u ovom njegovom poslu i posjećuju ga kad to prilike dopuste i ostaju s njim određeno vrijeme. Posao stočara na ovom mjestu traje kroz cijeli dan, od mužnje, preko izvođenja na ispašu do napajanja stoke, infrastruktura je oskudna, poteškoće s vodom sve su izraženije, no kaže stočar Petar, koji kod kuće čuva diplomu s Fakulteta političkih znanosti, da je zadovoljan – „ne bi mijenja život. Ja ovdi sebe pronađem!“.
Iskusnom stočaru Maglovu ispod Badnja pridružio se mladi Alen Šimić, koji je na planinu drugu godinu zaredom doveo 50 grla svojih krava, teladi i konja. Ispaše ima i za njegovu stoku, ali voda predstavlja izazov – 30-godišnji poljoprivredni poduzetnik svaki dan iz rijeke Orašnice kod Knina kamionom dovozi oko 6.000 litara zlata vrijedne tekućine. Njegovo stado svaki dan popije između 3 i 4 tisuće litara, a ako im da soli popiju i 5 tisuća litara. Nepopijeni ostatak vode mudri stočar ulijeva u bunar kao rezervu za idući dan za slučaj kvara na kamionu ili drugog razloga koji bi ga spriječio da sutradan vodu dovoze svom blagu. „Voda je sve, bez vode nema života“, govori očitu, ali ključnu činjenicu ovaj mladi otac. Opisuje Šimić kako je uzgoj krava lakši posao od ovčarstva. Jedna krava, iako je daleko veća, popije jednako mnogo vode na dan kao i ovca, a kad padne rosa krave vodu čak uopće ni ne piju.
Alen Šimić
Šimić je urbani čovjek, iz Knina, u njegovoj obitelji nisu držali stoku, a i sam se bavio ugostiteljstvom, no volio je životinje već kao dijete da bi se nedavno odlučio na iskorak u stočarstvo. Opisuje kako je njegov posao raspoređen kroz cijeli dan – od 0 do 24 sata – te da je najzahtjevniji dio dovoz vode – „sve je bilo dobro kad je bilo vode. Da je ovdje voda tu bi mi bio godišnji“, kaže Šimić dok razgovaramo na Brezovcu.
Krave Alena Šimića
Smatra i nada se kako će ovim poslom – ako bude imao dovoljno zemlje u zakupu i s 50-ak krava na koje dobiva poticaj – moći uzdržavati cijelu svoju obitelj. Dvije godine zaredom Šimić je doveo stoku na planinu, što planira i ubuduće raditi jer životinjama je “gore puno lipše”.
Petar Validžić živi u jugoistočnom podnožju Dinare u istoimenom zaseoku Kijeva gdje preko godine napasa svoje stado od 140 ovaca, 30 koza i 14 konja. Kad ljeto počne, prema tradiciji u vrijeme Petrova, svoje stado za samo nekoliko sati hodanja dotjera na planinske pašnjaka na Martinovim košarama i okolici, na 1.300 metara nadmorske visine gdje je čak u vrijeme najjačeg toplinskog vala temperatura u najtoplije doba dana na ugodno toplih 25 stupnjeva.
Petar Validžić
U srpnju su pašnjaci na ovom području istočne Dinare bogati travom koja još uvijek dobrim dijelom zadržava svježinu, dok je u podnožju posve osušena i žuta. Prema vrhu, Sinjalu, tkđ. su pašnjaci i na njima je trava još zelenija, no kako ondje, otkako je posljednja lokva na putu presušila, vode više nema, Validžić svoje stado ne tjera na više predjele planine.
Na ovom području obično ubrzo nakon blagdana Velike gospe počnu padati ozbiljnije kiše pa natapaju ove planinske pašnjake i time osiguraju hranu i vodu za stoku za daljnje razdoblje. Zahvaljujući tome njegovo stado ostaje na planini sve do listopada ili dok eventualno ne nestane vode, dok njegovi konji ostanu na planinskim pašnjacima sve do ozbiljnoga snijega u studenom, i to sami. Konje ovaj stočar niti ne zatvara noću, oni se sami snalaze na ovom terenu jer su predatori na ovom predjelu rijetkost, no da se i pojave, konj se pomoću svojih snažnih nogu lako obrani od napada, npr. vuka. Osim toga, Validžić kao lovac drži i lovačke pse jer su oprezniji i imaju jača osjetila pa lakše osjete vuka i alarmiraju ostale, veće i jače pse. Vuk se ponekad ipak pojavi, češće za maglovitog vremena jer se tada lakše približi stadu.
Validžićev dan počinje jutarnjim izvođenjem stada na ispašu i pojilo, nakon čega slijedi odmor rano poslijepodne, te ponovno izlazak na pašnjak te povratak na vodu i u tor navečer. Validžić živi pored svojih životinja na predjelu Kobilovača u novom i vrlo ugodnom pastirskom stanu koji ima struju i vodu, izolaciju koja osigurava ugodnu temperaturu, te čak i mobilni signal, kao i pogled na Peruću!
Validžićev pastirski stan na Kobilovači
Iako živi na planini, ovaj stočar ni u čemu ne oskudijeva. Premda je sam sa svojim stadom, Validžić se spušta u podnožje Dinare po namirnice ili da obavi kakav posao, što obično napravi tako da se navečer nakon spremanja stada spusti i sutradan ujutro opet popne natrag do Kobilovače. Ako je potrebno, angažira pomoćnika koji mu pričuva stado.
Za svoj posao stočara kaže da je to „blagoslov! Bog mi je dao snagu i volje da budem tu gdje jesam!“. Dodaje da je najzadovoljniji kad su sve životinje site i u redu, te da mu motivaciju daje „ljubav prema toj životinji“. Svoj posao smatra puno lakšim od onog ranijih stočara koji nisu imali toliko hrane i vode – „oni su bili pod stresom, ja nisam“, kaže on. Osim toga, drži više stoke od njih te bi mogao imati još i više. Procjenjuje da je za ekonomski uspješno bavljenje stočarstvom dovoljno 100 hektara zemljišta što bi mu osiguralo egzistenciju.
S obzirom da je do Martinovih košara nemoguće doći automobilom, veterinarske usluge nisu ovdje pouzdane i brze, pa je Validžić pomalo naučio simptome bolesti kod životinja. Kad ujutro pušta ovce, promatra koja izlazi posljednja i, ako nije ona koja uobičajeno posljednja izlazi, pregledava je i, po potrebi, liječi. Naučio je i da ovcama koje imaju temperaturu padnu uši i imaju crvene oči te im sam daje lijekove. Za sebe – za liječenje i čuvanje zdravlja – skuplja trave kao što su stolisnik, majčina dušica i gospina trava.
Turisti iz Češke ispred planinarskog skloništa Martinova košara
Ranije je na Martinovim košarama ljeti bilo cijelo malo pastirsko selo s većim i manjim kućama, čiji se ostaci još uvijek vide, no sad je Petar jedini na ovoj lokaciji. Vrijeme na planini provodi sam, ali kaže da mu društvo ne nedostaje jer mu je dovoljno kad prođu planinari i izletnici, što je u pravilu svaki dan, pa s njima porazgovara. Za zaboravnim turistima koji prespavaju u obližnjem planinarskom skloništu često pokupi i zaostalo smeće. Proglašenjem Parka prirode Dinara kod njega se nije puno promijenilo, kaže, i dalje se drži stava „uzimam iz prirode i vraćam. Želim živjeti slobodno i komotno, ali i vratiti u prirodu više nego što sam iz nje uzeo“.
Validžićevi konji uživaju u slobodi planine
Bavljenje stočarstvom stoljećima je održavalo travnjake i njihovu bioraznolikost u podnožju Dinare, kao i na visokim predjelima planine. Ovaj prirodni i održivi način očuvanja travnjačkog staništa pokazao se kao iznimno važan pogotovo u posljednjih nekoliko desetljeća pri migratornim valovima i posljedičnim slabijim bavljenjem stočarstvom zbog čega se intenziviralo zarastanje travnjaka. No, kako pokazuje ovih nekoliko primjera, interesa za transhumancu ima te je ovakvo bavljenje stočarstvom manje zahtjevno negoli ranije, a još je uvijek jednako korisno za ljude te ključno za očuvanje prirode i bioraznolikosti.
Naše projektno stado obogaćeno je za tri nova magarca – Ivan Kaselj iz Ježevića nabavio je jednu ženku i dva mužjaka magaraca, čime je proširio svoje stado na sveukupno pet grla. Za koji mjesec doći će vjerojatno i šesto!
Dva nova mužjaka u Kaseljevom stadu stara su dvije, odnosno devet godina, dok je ženka stara šest godina te je spulna, odnosno čeka mlado – pule – čime će ovo stado magaraca do ljeta narasti na šest grla. Plan mu je u skoroj budućnosti povećati svoje stado na 10-ak grla magaraca.
Svoje magarce Kaselj vodi na ispašu na Ježevićko suhopolje, a nove životinje uči pravom putu tako što ih hrani kukuruzom kako bi ga pratile, što će potrajati nekoliko mjeseci. Nakon tog razdoblja, magarci će sami znati otići na ispašu „pod planinu“ i vratiti se u staju do večeri.
Magarci u Kaseljevom stadu, kako kaže, jedu mladu šmriku (Juniperus oxycedrus), kao i mekane izdanke na starijim bijkama. Osim magaraca, ovaj stočar iz zaseoka iznad Peruće ima i stado koza od 40-ak grla koje drži za proizvodnju mlijeka i sira, te dvije krave. Kaseljeve koze, kako opisuje, brste i starije grane šmrike.
Ovo obogaćeno miješano stado doprinijet će očuvanju travnjaka na Ježevićkom suhopolju jer, dakle, magarci brste grmove šmrike, glavnu vrstu kod zarastanja dinarskih travnjaka, staništu koje već desetljećima zahvaća trend sukcesije, no kako se stada povećavaju i šire novim vrstama, pogotovo magarcima, obrastanje travnjaka drvenastom vegetacijom bit će usporeno. Međutim, preokret i povećanje područja pod travnjacima moguće je jedino u slučaju paljenja ili ručnog uklanjanja drvenaste vegetacije nakon čega bi se na toj površini provodila ispaša pa bi tada magarci pojeli mlade izdanke i spriječili ponovno zarastanje.
Kroz projektnu aktivnost formiranja projektnog stada, kojemu je cilj usmjerenom ispašom miješanim stadima usporiti ili zaustaviti daljnje zarastanje travnjaka u drvenastu vegetaciju, do sada je sklopljeno šest ugovora sa stočarima koji imaju zemlju u zakupu unutar projektnog područja, a koje se preklapa sa staništima ćukavice i kratkoprste ševe – dviju vrsta ptica za čiju zaštitu je projekt osmišljen. Kako bismo smanjili selektivnost ispaše, kroz projekt potičemo nabavu dodatnih vrste stoke drugačijih prehrambenih navika jer na taj način omogućujemo da se pojača pašni pritisak na drvenaste vrste, prvenstveno šmriku kojom travnjaci u ovom dijelu zarastaju. Pošto stočari na ovome području uglavnom uzgajaju ovce ili koze te krave, poticali smo nabavu kopitara poput magaraca kojima se nadopunjuje stado i tako poboljšava učinkovitost ispaše. Uz stoku koju su stočari već posjedovali, uz podršku projekta nabavljeno je dodatnih 22 grla magaraca i konja te je tako projektno stado naraslo na otprilike 880 životinja odnosno otprilike 760 ovaca, 90 koza, devet krava te spomenuti magarci i konji. Nadamo se da će stočari i nakon završetka projekta na ljeto 2023. godine nastaviti držati miješana stada te da će se udio magaraca i konja dodatno povećavati zbog prirodnog prirasta. Na taj način će se dugoročno omogućiti da zarastanje travnjaka bude usporeno. Ako pritom uspijemo utjecati na promjenu praksi i zakonskog okvira vezanog uz ručno uklanjanje drvenaste vegetacije u kombinaciji s ispašom, to bi moglo činiti značajnu razliku i lokalni preokret u trendu zarastanja travnjaka barem na projektnom području.
Ivan Kaselj sa svojim magarcem
——————————————————————————————-
Na razvoju projektnog stada surađujemo sa stočarima koji u vlasništvu ili u zakupu imaju zemljišta na područjima važnima kao staništa za očuvanje ciljanih vrsta ptica kojima se projekt bavi, što su Ježevićko suhopolje i Kijevsko suhopolje.
Početkom godine u projekt Dinara back to LIFE priključili su se lokalni stočari koji će u restauraciji dinarskih travnjaka sudjelovati svojim stadima koja će voditi na ispašu na projektno područje. Ovime su se poljoprivrednici s ovog područja direktno uključili u projekt, a sami projekt izravno je aktivirao ispašu kao projektnu aktivnost.
Idealni model napasivanja pašnjaka je kombiniranom ispašom, čemu smo se približili jer su ovom suradnjom nabavljeni magarci i konji, koji pasu bilje koje ovce i koze ne pasu.
Projektu se zasad priključilo šest stočara, a ovdje želimo predstaviti neke od njih.
Totići iz Ježevića su, kako sami kažu, stoljetni ovčari koji se ovim poslom bave od davnina, i to ne samo zbog zarade. Dražen Totić prisjetio se svog pradjeda, rođenog 1895. koji je bio ispričao da, dok je on bio živ, nisu prodali niti jednu ovcu. I u ratnim vremenima, Totići su pretjerali svoje stado preko planine za što im je trebalo tri dana. Kad je rat prošao, vratili su svoju stoku. „Mi smo držali ovce i kad se nisu davali poticaji“ – govori entuzijastični stočar. Svom velikom stadu od 370 ovaca ove su veljače pridružili, uz pomoć projetka Dinara back to LIFE, još dva magarca. Sad će njihovo veliko stado biti zaokruženije, a ispaša kompletnija te će travnjaci biti popaseni i od drvenaste vegetacije koja je polako i neumoljivo desetljećima preuzimala dinarske pašnjake. Totići planiraju ići u samostalno nabavljanje dodatnih magaraca, tako da bi njegovo magareće stado trebalo brojati 10-ak grla.
Ivan, Lucija i Dražen Totić
Totići žive u istoimenom zaseoku tik uz Cetinu koja ovdje nešto laganije protiče te se, kad nabuja, izlijeva u okolno polje, što je prirodni proces natapanja polja koje mladi stočar kosi kako bi hranio stoku dok nema dovoljno ispaše. U poslu mu pomažu supruga Lucija i tinejdžerski sinovi koji znaju i u stanju su odraditi sve poslove kao otac, od čišćenja do baliranja i nošenja sijena, pa i zahtjevnije poslove. „Djeca su tako odgajana da se radi“ – govori otac, čiji roditelji zaokružuju šesterac stočara koji na ovom idiličnom mjestu drže najveće stado u okolici.
Ovce u staji
„Mir, sloboda i zadovoljstvo“ – navodi Totić ono najljepše u bavljenju stočarstvom – „imam slobodu raditi kako mi se sviđa“. Njegova je filozofija da „triba bit zadovoljan i skroman u životu“.
Stado na ispaši
Totić smatra da je kod držanja životinja ključno imati kvalitetne uvjete za njih, u kojem slučaju se ne razbolijevaju. Kad do bolesti ipak dođe, pomažu mu veterinari iz Knina, „jako dobri i uslužni“, koji su spremni pomoći “danju i noću”.
Iskusni pastir
Posao u kućanstvu Totićevih počinje u 4 sata ujutro i završava u 22 sata navečer, a kad se ovce janje traje dan i noć. Veliko stado na ispašu na brdo odlazi ujutro, a poslijepodne se spušta prema Cetini, u polje na idiličnu poziciju uz rijeku i s pogledom na Kijevski bat.
Na više pozicije na planinu bi tjerali stoku na ispašu, kako kaže Totić, kad bi bilo „puta i vode“. Ovako, bez prohodnih puteva i sigurnih izvora vode, planina nije dobrodošla za ovce. No, ove godine probat će i ovaj model – potjerat će svoje stado prema Martinovim košarama na Dinari. Skupa s ovcama, ići će i stado novih magaraca…
Obitelj Alegić iz Ježevića svom postojećem stadu dodala je dva nova grla – magaricu i magarca iz dva različita stada, kako bi izbjegli srodstvo između životinja. U procesu širanje stada magarcima suočili su se s problemom njihove nabave jer ih ima vrlo malo za prodaju, što naglašavaju i drugi stočari.
Boris Alegić
U današnje vrijeme, objašnjava Boris Alegić, starost magaraca nije toliko važna jer ih se više ne koristi kao teretne životinje tako da magarci sada žive i preko dva desetljeća, a plodni su do dvadesete godine. Njegovi novi magarci ići će na ispašu s ostatkom lijepog stada u kojem je 150 ovaca, sedam krava te sada sve skupa šest magaraca. Alegići se žele i više baviti magarcima jer vide njihovu važnost i potencijal na tom području, te su kroz projekt dobili potporu da povećavaju i razvijaju svoje stado i u tom smjeru, do 10-ak grla.
Sadašnji stočari nisu samo vješti pastiri i čuvari ovaca nego i poduzetnici u pravom smislu te riječi, koji u svom poslu moraju, kao i drugi, vrlo jasno i konkretno razmišljati u smislu troškova i prihoda. Dakle, promišljeni stočar Alegić izračunao je godišnje troškove te ih je preračunao u broj janjaca, pri čemu je prosječna vrijednost janjca u trenutku prodaje stotinu eura. Svake godine, dakle, po njegovoj vrlo jasnoj računici, treba mu 20 janjaca za žito, još 20 za pokrivanje troškova zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, 10 janjaca je potrebno za godišnji trošak sijena, oko 15 janjaca ugine svake godine, oko 5-6 janjaca mu je potrebno za vodu, a 20 janjaca ostavlja svake godine za podmladak stada kako mu se zbog ugibanja starih ovaca stado svake godine ne bi smanjivalo.
Dinarski magarac s karakterističnim križem na leđima
Ovca može živjeti 15-ak godina, ali neke žive i samo sedam ako se češće i više janje. Ako se ovca počne janjiti s godinu dana u tom će slučaju kraće živjeti. U prosjeku se ovce janje jedanput godišnje, rijetko dvaput godišnje, pri čemu ojanje po jedno janje, rijetko kad dvoje janjaca. Alegićevo stado od 150 ovaca tako godišnje može imati do najviše 200 janjaca, što je vrijednost kojom on raspolaže, no, iako naizgled bogatstvo, kako kaže Alegić, bez državnih potpora ne bi se moglo preživjeti. Zahvalni stočar naglašava i pomoć koju dobiva od Splitsko-dalmatinske županije koja mu daje 300 kuna za podmladak, po janjetu.
Magarci su, kao dio stada, zanimljivi i korisni jer jedu sijeno koje ostane nakon ovaca. Ovce su sklone rasipanju sijena, kojeg nakon njih ostane po prilici 20-ak posto, što pojedu magarci. Kao dio stada, ovi će magarci pospješiti ispašu jer će popasti i ono raslinje koje ovce zaobilaze, a prvenstveno izdanke šmrike koja je dominantna vrsta u zarastanju dinarskih pašnjaka. Alegić je odabrao magarce ispred krava kao nova grla u svom stadu i stoga što je krava veći potrošač – štalskoj kravi treba daleko više sijena.
Alegićevo stado od 1. ožujka, kad krene vegetacija, ide na pašnjak. U slučaju njegovog stada, ono ide do Kalinića ograde i nazad u jednom danu. Što se zemljišta tiče, pored travnjaka koje već ima u zakupu što koristi kao pašnjak i za kosidbu, potrebno mu je još 20 hektara kako bi zadovoljio potrebe svog stada te se nada novim natječajima Hrvatskih šuma za zakup zemljišta kako bi, poslovnim rječnikom rečeno, svom biznisu osigurao prijeko potreban resurs – pašnjak. Inače, cijena zakupa pašnjaka je 200 do 400 kuna po hektaru godišnje + PDV.
Petar Validžić živi doslovce pod Dinarom, njegov zaseok Validžići kod Kijeva smješten je točno podno jugoistočne stijene Dinare, na mjestu gdje se planina strmo diže prema Ošljaku, u zaseoku bez tekuće vode kojeg dijeli s još četvero sumještana.
Petar Validžić
U tim uvjetima drži stado od 130 ovaca i 30 koza te četiri konja, a uz pomoć projekta je dodao još jednog konja, kobilu i ždrijebe, sve hrvatske hladnokrvnjake. Validžić se odlučio za konje jer se oni vrlo uspješno, zahvaljujući svojoj veličini i snazi, obrane od vuka, braneći time i stado, dok će magare vuk udaviti. Konj je time čuvar stada, a što je konja više bolje se brane. Najuspješniji u ovome su pastusi koji se brane tako što udaraju nogama i grizu. Usto, „ja konje volim, iako je konj skuplji od magarca“, priča Validžić. Plan mu je imati 15 kobila.
U njegovom stadu su travničke pramenke, velike ovce koje imaju jako runo pa ljeta ne mogu provoditi na niskim nadmorskim visinama i visokim temperaturama Dalmatinske zagore jer se razboljevaju, između ostalog i zbog krpelja koji se pojave vrlo rano u godini. Kad su u planini, naglašava Validžić, ovce su puno rjeđe bolesne.
U ovom raznolikom stadu su i koze te psi, među kojima su kangali kao veliki, snažni i borbeni čuvari, te border collieji kao sakupljači stada. Dok mu je stado pod planinom, u Validžićima, čuvaju ga psi, pri čemu se ističu ženke kangala koje „gone vuka dok muški spava“. Kad ide u planinu s Validžićem idu sve životinje za koje je ondje, uz pomoć GSS-a, napravio nadstrešnicu. Kaže da ondje opasnosti od zvijeri nema jer je riječ o otvorenom staništu, bez šume, tako da vuk i medvjed njegovom stadu ondje ne prilaze. Validžić je na planini napravio pastirski stan, u blizini planinarskog skloništa Martinove košare. Vrijedni stočar imao je jednog radnika koji bi s njim čuvao stoku, no, kako kaže, pomoćnik se prvo ozlijedio, a potom izgubio volju. Sad ljeta provodi sam, uz povremeno druženje s pokojim planinarom ili GSS-ovcem u prolazu.
Podinarski stočar ljeta provodi na Martinovim košarama, zaravni na istočnom dijelu Dinare na 1.300 metara nadmorske visine, u razdoblju od početka srpnja do početka listopada, otkud se uopće ne spušta, osim u izvanrednim okolnostima. Validžić je jedini iz ovog područja koji ide „na planinu“. Jedan od objektivnih razloga malog broja stočara na ovim visinama je nedostatak vode. Idealno rješenje, smatra on, ondje su lokve koje konji izgaze pa se u njih slije voda koju tako nastali vodonepropusni sloj uspješno zadrži. Na području oko Martinovih košara kamo on vodi svoje stado na ispašu 10-ak je lokvi koje čekaju obnovu.
Ovce u staji
„Dinara je meni treća majka“ – opisuje Validžić svoj odnos prema planini (u mladosti su ga odgajale majka pa sestra). „Zadovoljan sam, uživam u ovome. Sam sam svoj gazda i mogu dobro živjeti sad kad sam dobio pašnjak“ – zadovoljan je poslom, iako dodaje kako još uvijek ipak nema dovoljno pašnjaka. Smatra da je broj ovaca kojeg on ima dovoljan da bi se moglo dobro živjeti, ali uz poticaje, kako i naglašavaju svi ostali.
Šestorica stočara iz Kijeva, Ježevića i Civljana priključila su se projektu “Dinara back to LIFE” te će održivim stočarstvom pomoći u ostvarenju projektnih ciljeva. Lokalni će poljoprivrednici obnovi travnjaka doprinositi redovitom ispašom, a da bi rezultati bili što bolji, stočari ispašu provode miješanim stadima. Projekt Dinara back to LIFE financijski će podržati stočare u nabavi novih grla stoke.
Projektom “Dinara back to LIFE” želi se obnoviti travnjake na Dinari i poticati njihovo održivo korištenje. U prve dvije godine projekta travnjaci su obnavljani kontroliranim paljenjem i ručnim uklanjanjem zarasle vegetacije, a od početka ove godine na obnovi sudjeluju i lokalni stočari sa svojom stokom čime se uvodi ispašu kao restauracijsku aktivnost projekta.
Zarastanje pašnjaka već je dugo prisutan problem s mnoštvom uzroka, od kojih su najznačajniji odlazak stanovništva i napuštanje djelatnosti poput stočarstva. Osim toga, komplicirani administrativni procesi oko zakupa pašnjaka dodatno otežavaju onima koji žele raditi i na novim prostorima zakupiti pašnjake. Često ostane nezamijećeno, no stočarstvo je važno ne samo zato što prehranjuje ljude, nego i stoga što oni koji na Dinari i dalje žive te se bave stočarstvom, na prirodan način doprinose očuvanju prirode i biološke raznolikosti.
Kroz suradnju sa stočarima želi se promovirati ne samo stočarstvo kao dobru poslovnu priliku na području Dinare, već i način na koji se stočarstvo može učiniti još boljim za održavanje pašnjaka! Svaka životinja pase na jedinstven način, što znači da određena životinja neke biljke jede, dok druge zaobilazi. Kad su na pašnjacima stada koja se sastoje od samo jedne vrste stoke, travnjaci zarastaju biljkama koje ta vrsta izbjegava i ne jede. Na terenu trenutno najviše nedostaje životinja poput magaraca i mula, prisutne kroz povijest na Dinari, a koje pasu i one vrste biljaka koje ovce i krave izbjegavaju.
Sa svečanog potpisivanja ugovora…
Projekt Dinara back to LIFE je za suradnju s lokalnim poljoprivrednicima predvidio 30.000€. Zadatak lokalnih stočara je redovito napasivati područja koja se projektom restauriraju, i to miješanim stadima u koja će uključiti nova grla kopitara, a sredstvima predviđenim projektom financijski će se pomoći stočarima u nabavi novih grla stoke. Projektni tim će pratiti utjecaj koji će napasivanje imati na očuvanje pašnjaka od zarastanja kao na i gniježđenje ciljnih vrsta ptica koje ovise o suhim travnjacima.
Suradnja šestorice stočara s područja Kijeva, Civljana i Vrlike s projektom Dinara back to LIFE započela je prošli tjedan svečanim potpisivanjem ugovora kojim projekt financijski daje podršku stočarima, a kako bi se ispaša provodila što više u skladu s potrebama održavanja staništa za ciljne vrste ptica. Osim projektnog tima i stočara potpisnika ugovora, na svečanom potpisivanju sudjelovali su predstavnici i Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, načelnik Općine Kijevo te predstavnici Grada Vrlike. Kroz projekt je planirano potpisivanje još pet ugovora te dodjela električnih pastira. Kako bi se ispoštovale preporučene mjere Civilnog stožera za zaštitu, događaj je bio zatvorenog tipa, a iz projekta se nadaju da će okolnosti dozvoliti da se sljedeće potpisivanje ugovora obilježi javnim događenjem i zajednički proslavi nove suradnje i prilike.
Ovom suradnjom želi se motivirati i druge stočare da prilagode svoja stada tako da utjecaj njihove ispaše na očuvanje travnjaka bude što veći. Uvjet ove suradnje je da stočari imaju vlastiti pašnjak ili pašnjak u zakupu na području koje je projektu ključno za očuvanje populacija ciljnih vrsta ptica.
Naziv projekta na ularu
Financijska sredstva i resursi u ovom projektu su ograničeni i nažalost nismo u mogućnosti kroz aktivnosti isključivo ovog projekta svima omogućiti financijsku podršku kakvu bi trebali, no nadamo se da će nas zajednički rad sve motivirati da nastojimo stvarati što više prilike za cijelo područlje Dinare.
I ovom prilikom pozivamo sve zainteresirane da se informiraju ili uključe u projekt te da nam se obrate na DinarabacktoLIFE@gmail.com.
U novoj godini počinje još jedna aktivnost za obnovu travnjaka na Dinari, i to u poslovnom partnerstvu s lokalnim stočarima.
Nakon kontroliranog paljenja i ručnog uklanjanja nepoželjne drvenaste vegetacije, s čime se u projektu krenulo 2021. godine, ispaša dogovorena s lokalnim stočarima je dodatna aktivnost restauracije, koja se provodi od početka ove godine. Suradnjom s lokalnim stočarima želimo potaknuti one koji se već bave stočarstvom na dinarskom području da prilagode svoju ispašu, odnosno da uvođenjem novih jedinki obogate stada i način pašarenja..
Svaka životinja pase ili brsti na jedinstven način, što znači da pojedina vrsta neke biljke jede, dok druge zaobilazi. Kad na pašnjacima pasu stada koja se sastoje od samo jedne vrste stoke, poput ovaca, ti isti travnjaci zarastaju biljkama koje ovce izbjegavaju. Projekt je predvidio 30.000€ kojim će se lokalne stočari potaknuti i motivirati da prošire svoja stada uvođenjem dodatnih jedinki ili novih vrsta poput magaraca, odnosno da ispaša koju već ionako provode bude manje selektivna, čime se sprječava daljnje zarastanje pašnjaka te se otvara prostor za vrste koje ovise o otvorenim staništima odnosno u ovom slučaju travnjacima.
Važnost ove suradnje je u podršci samom stočarstvu kao tradicionalnoj gospodarskoj aktivnosti od koje ljudi od davnina žive. Često ostane nezamijećeno, ali stočarstvo je važno ne samo zato što prehranjuje ljude, već i zato što je ono prirodan način za održavanje travnjaka i očuvanje njihove biološke raznolikosti. Miješana stada u prošlosti su bila puno češća, a na dinarskim pašnjacima uz ovce i koze pasle su i druge životinje, poput magaraca, od kojih su ljudi imali višestrukih koristi.
Kroz ovu suradnju želimo i promovirati stočarstvo odnosno ispašu stoke kao dobru poslovnu priliku, te zanimanje koje je i mladim ljudima koji žive na ovom području sve privlačnije. U prvih nekoliko mjeseci 2022. godine očekuje se i formaliziranje suradnje kroz potpisivanje ugovora sa stočarima, nakon čega će se započeti s nabavom novih grla i njihovim napasivanjem na području ciljanih travnjaka.
Stočari s kojima se formalizira suradnja trebaju udovoljiti kriterijima, na način da su ili zakupnici ili vlasnici pašnjaka na području Ježevićkog i Kijevskog suhopolja, koja se kroz projekt obnavljaju. Velik broj stočara već je iskazao interes na sastancima koji su organizirani kroz projekt, obrazac za iskazivanje interesa, ili izravnim kontaktiranjem projektnog tima.
U nadolazećim mjesecima, kako bude počela ispaša, pratit ćemo kako se ispaša odvija i bilježiti stanje na terenu kao i promjene koje će se događati.
Područje Velebita po svojoj ljepoti i važnosti za prirodu nosi jedinstveno mjesto u Hrvatskoj. Na tom mjestu se nalazi i zahvaljujući pojedincima i institucijama koje ulažu napore da se priroda Velebita očuva, prostor promovira, i da se potiče održivi razvoj te suživot s prirodom.
Projektni tim „Dinara back to LIFE“ krajem kolovoza posjetio je područje Velebita, s ciljem da upozna institucije koje su uključene u upravljanje i korištenje travnjaka, kao i uspješne priče pojedinaca koji razvijaju svoje poslovne prilike na temelju njihovog održivog korištenja.
Program posjeta počeo je sastankom s predstavnicima javnih ustanova za upravljanje zaštićenim područjima, koji su podijelili svoja iskustva vezana uz upravljanje i korištenje travnjaka, predstavili program ispaše u zaštićenom području te nas upoznali s izazovima s kojima se susreću u svom radu. „Dinara back to LIFE“ primili su djelatnici Javne ustanove „Nacionalni park Sjeverni Velebit“, Javne ustanove „Park prirode Velebit“ te Javne ustanova za zaštitu i očuvanje prirode Ličko-senjske županije, koji su se upoznali s projektom Dinara back to LIFE.
Predstavljanje projekta Dinara back to LIFEu Krasnu
Razgovor između predstavnika projekta i javnih organizacija bio je ispunjen praktičnim izazovima i rješenjima s kojima se korisnici ovog prostora suočavaju. Prenesena su iskustva stočara koji na hrvatskom kršu imaju veliki izazov nedostatka vode pa mole za obnovu dodatnih bunara na područjima ispaše. Iznesena je poteškoća koju hrvatski stočari inače imaju zbog nemogućnosti uklanjanja grmlja, čime sukcesija preuzima pašnjake, a predatori imaju sigurni zaklon, pri čemu su stočari u NP Sjeverni Velebit ipak oslobođeni ove zabrane. Razgovor se dotaknuo praktičnog problema držanja pasa, stočarima iznimno važnog pomagača, kojih se posjetitelji ponekad plaše budući da im prilaze blizu jer su neki pašnjaci u blizini prometnica i planinarskih staza. Predstavnici Nacionalnog parka naglasili su da dresirani psi ne napadaju, nego da idu u napad tek ako se osjećaju napadnutim, ili ako osjete napad na stoku koju čuvaju.
Stoka OPG-a Alan na ispaši
Pravilnik Nacionalnog parka dovodi u pomalo otežan položaj vlasnike koji stoku dovode na ispašu na područje Parka – stočar kojem životinje ubiju stoku nema pravo na odštetu jer se nalazi u nacionalnom parku. Postojeći stočar mora držati 31 ovcu, a ako mu predatori odnesu koje grlo, što se redovito događa, stočar mora nadoknaditi taj broj, o svom trošku. Predstavnice NP-a Sjeverni Velebit istaknule su temeljni nedostatak oko stoke – slučaj kad uz blago nema pastira! Nije ovo jedini problem sa životinjama na ovom području – na Krivom Putu (van NP-a, iznad Senja) problem predstavlja divlje krdo konja, a isti se problem dogodio i u samom srcu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit gdje je na Premužićevoj stazi tkđ. zabilježen problem divljeg krda, kao što su naveli rendžerice NP-a.
Stoka na ispaši na Velikom Alanu
Dotaknuto je pitanje ispaše i u NP SV gdje je 360 hektara pašnjaka i sve se koristi, uz manje površine privatnih parcela, no s južne, primorske strane Nacionalnog parka raslinje “zatvara” pašnjake jer su puno nedostupniji pa se čini da je proces sukcesije s te strane Velebita završen, iako ne mora biti nepovratno.
Mladi stočar Mihović Jurčić vodi projektni dim u obilazak svog stada
S druge strane Like situacija je posve drugačija, kako su istaknuli predstavnici Javne ustanove Ličko-senjske županije jer je stvar s poljima, odnosno sukcesijom daleko povoljnija budući da su su poticajima pašnjaci obnovljeni, kao što je slučaj na Ličkoj Plješivici, što otvara mogućnost novih aktivnosti kao što je npr. terapijsko jahanje na području Bijeli Potoci – Kamensko, kako su predložili predstavnici Javne ustanove. Pojavio se međutim novi izazov – intenzivna sječa raslinja koje se odvozi na paljenje u svrhu dobivanja bio-energije.
Projektni tim još se jednom zahvaljuje na gostoprimstvu, dijeljenju svojih lekcija i iskustava, te se veselimo prilici da predstavnike Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, Parka prirode Velebit te Javne ustanove za zaštitu očuvanje prirode Ličko-senjske županije ugostimo na području Dinare i predstavimo naše iskustvo restauracije travnjaka i poticanja stočarstva.
Gospoda Jurčići s predstavnicima NP-a Sjeverni Velebit i projektnim timom na Velikom Alanu
Nakon vrlo informativnog razgovora, uslijedio je i obilazak stočara na terenu unutar Nacionalnog parka, na području Velikog Alana, čija stoka napasuje pašnjake unutar samog parka. OPG Alan iz Pazarišta je putem javnog natječaja u koncesiju dobio pašnjake u Nacionalnom parku, koje napasuje s više od 200 goveda, većinom buša, i 30 ovaca. Mladi stočar Mihovil Jurčić (27) i njegov otac Ivan jedini su stočari na području Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, s obzirom da je teren udaljen i teže dostupan. Dvojici stočara pomažu još dvojica pastira, a s obzirom da je riječ o velikom stadu koje je smješteno visoko na planini gdje nedostaje vode, stočari nekoliko puta tjedno moraju dovoziti vodu svojoj stoci. Iz toga razloga pozivaju nadležne da obnove šternu Mirovo koja se nalazi na državnom zemljištu. Zahtjevna organizacija stočarskog posla iziskuje pomno planiranje unaprijed, no kako kaže mladi poduzetni stočar Mihovil – „moj dan je isplaniran, ali nikada ne ide po planu!“. Priča mladi Jurčić da je u planini lijepo kad je vrijeme lijepo, ali da je usamljen kad je loše vrijeme pa nema ljudi. Utjecaj kojeg stado gospode Jurčić ima na teren je očit – na padežima na Velikom Alanu gdje je ispaša nema sukcesije jer krave popasu to malo drva.
Njihov trud i predanost inspirativan su primjer održivog korištenja travnjaka, te se nadamo da će ih u budućnosti biti sve više.
Šterna na Velikom Alanu koja čeka obnovu
Neizostavno je bilo i upoznavanje s LAG-om Lika te Turističkom zajednicom Ličko-senjske županije. Bogat rad LAG-a Lika pružio je niz zanimljivih primjera poticanja lokalne proizvodnje, među kojima se najviše istaknula oznaka kvalitete „Lika Quality“, sustav utvrđivanja kvalitete, koja zasigurno lokalne proizvode stavlja na novu razinu, kao i primjer „Cesta sira“ turističke zajednice koja povećava vidljivost lokalnim proizvođačima.
Predavanje predstavnika LAG-a Lika i Turističke zajednice Ličko-senjske županije
Osim toga, LAG je predstavio i svoj projekt Ličke seljačke tržnice čiji je cilj stvaranje kratkih lanaca opskrbe, zatim Zadrugu Lika Coop u sklopu koje su provodili edukacije o osnivanjima zadruga. LAG se bavi i promocijom i valorizacijom gastro-turističke ponude Ličko-senjske županije, a cilj im je locirati sve ugostitelje i poljoprivredne proizvođače s ovog područja te ih međusobno povezati. LAG provodi i projekt BusyBee Workshop čiji je cilj poticanje agroturizma, s naglaskom na promociji specifičnih lokalnih proizvoda.
Razmjene iskustva i ideja, ali i problema s kojima se institucije susreću izvor su važnih lekcija, a međusobnom razmjenom svi zajedno učimo, i postajemo spremniji za nove izazove u budućnosti.
Viši predjeli Dinare prekriveni su velikim površinama travnjaka koji su nekad prehranjivali cijelu Dalmaciju tijekom ljeta. Naime, u ljetnim mjesecima u podnožju Dinare travnjaci su već suhi i žuti te više ne pružaju dovoljno hrane za stoku. Stoga se stoka seli na više nadmorske visine gdje se vegetacija kasnije razvija te su na visinama iznad 1000m travnjaci još uvijek zeleni u srpnju i kolovoz. Iako je to višestoljetna praksa prisutna na svim dinarskim planinama, koju su prakticirali svi stočari, na području Dinare danas tek rijetki tjeraju stoku u planine. A bez prisustva stoke i stočara, travnjaci dugoročno ne mogu opstati, bez obzira na površinu koju zauzimaju.
Bukov vrh
Izostankom ispaše polako se mijenja floristički sastav tako da nestaju vrste prilagođene na povremenu ispašu i gaženje, a izostankom utjecaja stočarstva, ubrzava se sukcesija prema šumi. Naime, stočari su nekada redovito nosili sa sobom malu sjekiru kojom su revno uklanjali mala stabalca bora ili šmrike koja bi se pojavila na travnjaku. Time su ponovo oslobodili prostor za razvoj travnjačkih vrsta koje su im bile potrebne za prehranu stoke, te sprečavali širenje šume na travnjake.
Duler
Takva praksa je danas rijetka jer, osim što nedostaje stočara i stoke, na površinama koje se daju u koncesiju za pašarenje (državno zemljište kojim upravljaju Hrvatske šume) više nije dopušteno uklanjanje drvenaste vegetacije, što na visinama iznad 1000m dovodi do brzog širenja vrsta poput crnog bora, kako smo nedavno zabilježili tijekom terenskog obilaska.
Duler – pogled na Bukov vrh
Obišli smo područje od Golubićkog Suvog Polja preko Brezovca i Dulera do Samara i dalje prema vrhu Dinare na kojima nekoliko stočara čuvaju trenutno oko 2000 ovaca, četrdesetak krava i manji broj koza te im je ovo 6. godina da ljeto provode na ovom području. Polja Rađin do i Duler se još redovito kose tijekom srpnja dok se na Brezovcu samo napasa stoka, a na Samaru već dugi niz godina nema redovite ispaše niti košnje. Usprkos trudu te redovnoj košnji i ispaši, na svim poljima se jasno vidi polagano, ali sigurno širenje crnog bora na padinama. Širenje bora je još više izraženo na višim nadmorskim visinama (npr. područje Bukovog vrha) gdje stoka rjeđe pase, a travnjaci se ne kose.
Mladi crni bor
S obzirom da na Dinari dominiraju površine travnjaka koje su u državnom vlasništvu, može se očekivati da će, usprkos uspješnom izdavanju koncesija, ukoliko se mlada stabalca redovito ne uklanjaju, s vremenom neminovno doći do širenja šume na velikom dijelu današnjih travnjačkih površina. U konačnici će navedeno značajno umanjiti površinu dostupnu za ispašu čime će ova područje postajati sve manje atraktivna za dovođenje stoke čime će se zarastanje dodatno ubrzavati. Tada će, bez obzira na ispašu stoke te uložen trud stočara i Hrvatskih šuma, travnjaci sve brže zarastati sve dok se na kraju ne pretvore u šumu, kada će za očuvanje bioraznolikosti povezane uz otvorena travnjačka staništa kao i tradicionalnog načina života te ljetne ispaše u planinama biti kasno.
Tomislav Hudina, voditelj projekta, dvojica dinarskih stočara Petar i Josip, Luka Škunca, stručnjak za GIS, i Hrvoje Kutnjak, stručni suradnik za agronomiju
Posljednja obitelj koja se još bavi stočarstvom na Vrdovu na način da žive ondje kroz cijelu godinu, je četvero braće i sestara Đapić. Njihov život je posve vezan uz ovu visoravan te uz njihovo blago uz i od kojeg žive, doduše vrlo skromno, no, kako se čini, zadovoljno.
Sestre Đapić izvode stado na ispašu
Naizgled je Vrdovo idilična priroda koju dotiču i mediteranska i planinska klima, no u stvarnom životu riječ je o poprilično surovom mjestu za život koje trpi ekstreme obiju ovih klima. Zimi temperature na Vrdovo padaju i na -20 do -23 stupnja Celzija sa snijegom od metar do metar i pol, no ovu jaku hladnoću snažno pojačava bura s kojom osjet hladnoće pada na -40 stupnjeva. Ovakvi ekstremni uvjeti mogu potrajati do 10-ak, 15-ak dana, no ni ostatak zime dnevna temperatura ne prelazi Celzijusovu ništicu, dakle hladnoća je cjelodnevna, i tako mjesecima. Ljeti, unatoč nadmorskoj visini od 900-tinjak metara, dnevne temperature na Vrdovu prelaze 30 stupnjeva Celzija, s tek pokojim stabalcem koje bi pružilo nešto hlada. Ovih dana temperature su ondje 35 stupnjeva, u spomenutom hladu kojeg ima vrlo malo, a na izravnom je suncu naravno puno toplije. Kiše na Vrdovu nije bilo već dva mjeseca, a kiša i kad pada ne pada ravnomjerno, nego obilno u kratkom vremenu.
Vrijedne ruke
U tim uvjetima, pomalo odvojeni od ostatka svijeta, živi obitelj Đapić koja oduvijek prebiva na Vrdovu, bez prestanka čak i u turbulentnim vremenima. Riječ je o dvjema sestrama i dvojici braće. Najstariji je Tadija Đapić, 75-godišnjak, koji je unatoč ozbiljnim godinama vitalan čovjek, naizgled zdrav i zadovoljan, posve vezan uz njihovo imanje. Mlađe sestre Ljuba i Mara brinu se svakodnevno o njihovom blagu kojeg izvode na ispašu po Vrdovu. Najmlađi od njih četvero je brat Slavko Đapić, 60-godišnjak, jedini koji se redovito spušta s Vrdova.
Pas čuvar i njegovo stado
Imanje na kojem žive daleko je od standardnih uvjeta života, s vrlo skromnim nastambama, bez priključka na električnu energiju, kao i na vodovod, a potrebu za vodom, svoju i mnogobrojih životinja, zadovoljavaju vodom iz bunara.
Imanje sestara i braće Đapić
Đapići, osim što su jedini stalni stanovnici Vrdova, imaju ujedno i najveće stado na Vrdovu. Točna se brojka, kaže najstariji od Đapića, zapravo ne zna, nego procjenjuje da imaju između 500 i 600 ovaca, kao i 10-ak krava, te na desetke pasa, većinom dobroćudnih pastirskih border collieja ili njihovih mješanaca s drugim vrstama. S obzirom na veličinu stada, Đapićima je za ispašu sve njihove stoke potrebno između 400 i 500 hektara pašnjaka. Žeđ njihovo blago utažuje vodom iz Džudželinog bunara, jednog od bunara obnovljenih kroz projekt Dinara back to LIFE, a po potrebi koriste i ostale bunare koji su obnovljeni projektom, kako objašnjavaju iz Hrvatskih voda. Nije ovo međutim dovoljno, nego im se cisternom doprema vodu, a prikolicom sijeno, kako bi njihovo stado preživjelo teška razdoblja, posebice zimi.
Tadija Đapić, 75 godina
Ovakva vrsta života je, očito, u nestajanju, a u modernom vremenu nije ni nužno baviti se stočarstvom na ovako tradicionalan način, no ono što je teško zanemariti je koliko se ova obitelj čini zadovoljna svojim mjestom pod suncem. Novi stočari bit će moderniziraniji, sa strojevima, tehnologijom i opremom koji posao olakšavaju i ubrzavaju, dok će Đapići ostati upamćeni kao posljednji od tradicionalnih stočara.
Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.
Neophodni kolačići
Neophodni kolačići trebali bi biti omogućeni uvijek kako bismo mogli spremiti vaše postavke kolačića.
Ukoliko onemogućite ovaj kolačić, mi nećemo moći spremiti vaše postavke. To znači da ćete prilikom svake posjete morati odobriti ili blokirati kolačiće.
Kolačići trećih strana
Ova web stranica koristi Google Analytics za prikupljanje anonimnih informacija kao što su broj posjetitelja na stranicu i najpopularnije stranice.
Omogućivanjem ovog kolačića pomažete nam u poboljšanju naše web stranice.
Najprije omogućite Neophodne kolačiće kako bismo mogli spremiti vaše postavke!
