Kategorije
Dnevnik Dinare Novosti

Volonter Matthieu: Moj doživljaj seobe stada na Učki

U sklopu projekta DinAlpConnect, naši volonteri Europskih snaga solidarnosti i djelatnici Parka prirode Učka sredinom studenog su se uključili u seobu stada ovaca na Učki. S učkarskim pastirima, uputili su se iz sela Mala Učka prema prenoćištu u Potpićnu, odakle su pastiri sljedeći dan nastavili put prema zimištu na jugu istarskog poluotoka.

Transhumanca ili transhumantno stočarstvo je obrazac polunomadskog življenja, odnosno sezonska kretanja ljudi i njihove stoke između planinskih područja (pašnjaka) u toplijem dijelu godine i nizinskih područja (pašnjaka) u hladnijem dijelu godine. Transhumanca je u prošlosti bila karakteristična za Sredozemlje, a posljednjih desetljeća je potisnuta ili gotovo nestala, što je uzrok izrazitih promjena u krajoliku; pašnjaci zarastaju, preuzima ih grmlje i šuma, lokve se pune muljem, nestaje krajobrazno i biološko bogatstvo. Iznimku predstavlja područje ljetnog planinskog obitavališta ovčjeg stada obitelji Maliki, u selu Mala Učka. Članovi obitelji Maliki, danas su najznačajniji ovčari Učke i Ćićarije. Kada su 1970-tih godina pristigli na Učku, od preostalih su starosjedilaca izučili vještinu izrade ovdašnjeg tvrdog sira i skute, te su se uspješno prilagodili lokalnom tržištu. Svojedobno je stado obitelji Maliki brojalo 1600 ovaca, dok ih je danas oko 600.

Volonteri su u ranim jutarnjim satima, s pastirima i ovcama, krenuli niz padine Učke te su do popodnevnih sati uspješno dopratili stado do Potpićna, namlađeg naselja u Istri. Većina ovaca trenutno nosi buduću janjad te je put prošao ugodnim ritmom šetnje. Praćeni blagim vremenskim prilikama, sudionici ove nesvakidašnje aktivnosti, imali su priliku uživati u pejzažima Učke, kao i za učenje o kontekstu u kojem vrijedni transhumantni stočari obavljaju svoj posao.

Ovakav pozitivan primjer nam budi nadu kako ćemo uskoro svjedočiti transhumanci i na Dinari. Iskreno se veselimo ako ćemo jednog dana biti u ulozi pratitelja pastira i stada preko dinarskih pašnjaka i jedva čekamo napisati svoje iskustvo. U jedno smo sigurni, ovakva prilika ne ostavlja ravnodošnim a svoj doživljaj podijelo nam je Matthieu, jedan od sudionika.

Matthieuov doživljaj transhumance

Zovem se Matthieu i volonter sam Europskih snaga solidarnosti (ESS) za udrugu BIOM u ovoj godini. Od veljače većinu svog vremena provodim baveći se aktivnostima proučavanja i zaštite ptica, a dio tih aktivnosti su i obnova staništa na Dinari i Učki. Ovi otvoreni pašnjaci stvarani su stoljećima ekstenzivnim stočarstvom i pogodna su ne samo za ptice već i za mnoge druge životinjske i biljne vrste. Nažalost, takvi pašnjaci nestaju u Hrvatskoj, zajedno s tradicionalnom poljoprivrednom praksom i seobom stoke, tzv. transhumancom.

Dolazim iz francuskih Pireneja gdje je transhumanca još uvijek prisutna. Imam snažna sjećanja iz djetinjstva kako pastiri vode svoju stoku dva put godišnje kroz grad mog djeda i bake. Dolazili bi oko lipnja iz doline i hodali do planinskih pašnjaka gdje bi životinje slobodno pasle tijekom ljetne sezone. Obrnutu seobi bi odradili nekoliko mjeseci kasnije prije dolaska mraza i snijega. Sjećam se kako bi navečer, dok bi gledali televiziju, začuo zvuk zvonca iz dalje, puno prije nego što bih stvarno vidio stada kako dolaze. Kasnije bi prošlo prvo stado; ovce pa krave… čvrsto i poslušno slijedeći jedni druge dok ih pastirski psi čuvaju da se nitko iz stada ne izgubi ili udalji. Svaki put kada ljeti idem planinariti, uvijek me veseli vidjeti ta stada ovaca, krava i konja kako pasu. Oduvijek su dio krajolika i za mene predstavljaju izravnu vezu s prošlošću poput živuće tradicije.

Do sada nisam imao priliku sudjelovati u transhumanci pa kada su me pitali da se pridružim Malikiju u njegovoj seobi stoke, bio sam entuzijastičan i prilično znatiželjan. Na Učku sam otišao s još tri ESS volontera iz Bioma i Lukom Škuncom koji je dio projekta Dinara back to LIFE koji je aktualan na Dinari i gdje je u prošlosti transhumanca bila vrlo snažna i značajna. U rano jutro stigli smo do Male Učke i susreli se s jednim od posljednjih pastira. Rekao  nam je da ima 600 ovaca te da će ih podijeliti u dvije grupe a mi ćemo pratiti prvu.

Nekoliko minuta kasnije vidjeli smo prve ovce kako silaze s polja, a za njima jedan od pastira i njegovi psi. Najmanji pas je bio posebno uzbuđen dok je pratio ovce, lajao je i trčao s jedne strane na drugu. Nekoliko riječi i zviždanje pastira bilo je dovoljno da usmjeri njegovu energiju. Ubrzo je val ovaca postao poput debele pokretne trake koja se spuštala nizbrdo prema drveću u obližnjoj šumi. Pustili smo ih da idu dalje od nas s prvim pastirom, a mi smo ostali na kraju skupine s drugim, kako bismo osigurali da se nijedna životinja ne izgubi ili ne počne lutati izvan skupine.

Tijekom 14,5 km našeg putovanja do Potpićana, prošli smokroz dosta raznolik krajolik. Brzo smo izašli iz šume i krenuli širim putem uz plinovod s mističnim pogledom na mutnu dolinu. Kad smo stigli nizbrdo, dijelom smo hodali po cesti prelazeći manja mjesta i veća polja. Usput smo napravili nekoliko pauza kako bi se životinje nahranile i odmorile. Ovce su se isprva plašile naše prisutnosti, ali su se nakon nekog vremena navikle na nas kao i mi na njih pa sam na kraju dana mogao hodati usred stada. Nisam mogao puno pričati s pastirima jer znam sveganekoliko riječi na hrvatskom, ali bilo mi je jako lijepo s njima. Oni su dragi ljudi, predani svom poslu i jako poštuju svoje životinje. Također me se dojmila veza koju pastiri imaju sa svojim psima i način na koji psi znaju kako uvijek moraju držati stado na okupu.

U Potpićanu je bio kraj našeg izleta, a pastiri i sa svojim stadom nastavili su dalje. Imat će još jedan dan hoda prije nego što stignu do konačnog odredišta. Dalia Matijević iz Parka prirode Učka vratila nas je do našeg auta i s nostalgijom smo krenuli prema Zagrebu. Uz to, bilo mi je žao što nisam uspio probati sir kojeg proizvode jer su ga već ranije prodali.

Kad se vratim na Pirineje, razmislit ću o ovom iskustvu obnove staništa i transhumanci jer sada bolje shvaćam važnost očuvanja tradicionalnog ekstenzivnog stočarstva na takvim, posebnim područjima. Također je bitno očuvati pašnjake i bioraznolikost na njima. Oni se pretvaraju u bogata mjesta kada sve procvjeta a to je divan prizor za svakog planinara koji tuda prolazi. Također pružaju hranu i stanište tijekom cijele godine za mnoge različite životinjske vrste kojima šumska staništa nisu prikladna.

Uživajte u galeriji!

Kategorije
Kalendar aktivnosti Novosti

Završen je kamp Ježević 2022.

Na slikovitnoj i pitoresknoj Dinari sredinom prošlog tjedna okupili su se zaljubljenici u očuvanje prirodne i kulturne baštine. Gotovo zaboravljena vještina slaganja i oblikovanja kamena, oživjela je uz vrijedne ruke udruge Dragodid, volontera i Bioma. Za volontere je prilika za aktivni odmor, a za Dinaru znači oživljavanje posebnog tradicijskog nasljeđa.

Na suhozidnom kampu Ježević 2022. projekta Dinara back to LIFE, uglavljenog između Dinare i Peruće, stigli su volonteri sa svih strana Hrvatske. Smjestili su se u Ekološku stanicu Vrlika, posebno uređen prostor nekadašnje škole, u kojem se provodi terenska nastava za studente ili istraživanja vezana uz biologiju, geografiju ili neku drugu znanost. Domaćini i voditelji kampa, nakon dobrodošlice poveli su ih u radne akcije.

Od srijede do nedjelje, dvadesetak volontera odlazilo je pomagati u nastavku radova na lokvi, obnovi bunara Kovačevac i Donjeg bunara u Pekasovoj dragi u blizini utvrde Glavaš te obnavljati suhozid. Nakon radnog dijela, sudionici su mogli pratiti različita tematska predavanja stručnjaka o suhozidnoj baštini, lokvama u kršu, fenomenu klimatskih promjena, bioraznolikosti Dinare i važnosti njenog očuvanja. U subotu je bilo posebno veselo jer se na obnovu suhozida pridružilo dvadesetak djece udruge Čarobni svijet iz Kijeva. Djeca su pomagala dodavati kamenja i upijala tehnike slaganja, a svojim smijehom i šarmom uljepšali su dan svima.

Obnova suhozida

U krševitom području, dobiti obradiv komad zemlje bio je mukotrpan posao i značio je odvajanje kamena od zemlje. A kako je čovjek nastojao živjeti u skladu s prirodom uživajući njene resurse u svakodnevnom životu sa svrhom i ciljem, tako su i odbačena kamenja postala korisna za razgraničenje teritorija, kao barijera za stoku, zaštitu od vjetra, erozije ili poplave. Poput slagalice, prirodno i stabilno složeni, otporni na sve vremenske uvjete i nedaće, osim na zub vremena. Ispresijecan i kamenom mrežom ukrašen krajolik prepoznala je udruga Dragodid koja već 20 godina brine o fenomenu suhozidne gradnje te važnosti njegovog očuvanja. Umijeće i vještine suhozidnje gradnje prepoznao je UNESCO te ih 2018. godine uvrstio na popis kulturne baštine.

Kako se ispravno slaže suhozid?

U obnovu petsto metara dugog suhozida između zaseoka Vučemilovići i Kaselji sudjelovali su volonteri kojima je ovo većinom prvi susret s Dinarom. Volonterka Leonarda rodom je iz Splita a studira etnologiju i ruski jezik u Zagrebu. Po ocu je porijeklom iz Dalmatinske zagore i oduševila se kad je vidjela poziv za kamp. Iako joj je Dinara blizu, nije je poznavala, pa je ovo bila odlična prilika upoznati se s prirodom i kulturnom baštinom svog kraja.

”Etnologiju sam prvenstveno upisala radi drugih kultura, ali kad bolje pogledam imamo takvo bogatsvo kod sebe za istražiti i učiti. Blisko mi je, a ne znam o tom,e osim što sam kao dijete se igrala i trčala oko suhozida. Tako se valjda rodila ljubav prema kamenjima, a sad me zanima njihovo očuvanje.” – kaže Leonarda.

”Odlučio sam se malo više posvetiti volontiranju za prirodu i kad sam čuo za kamp zanimalo me zašto se obnavljaju suhozidi i čemu služe?”, kaže Hrvoje iz Zagreba koji se nada spojiti ugodno s korisnim – aktivni odmor i učenje o baštini.

Lorena je iz Vinkovaca, a studira u Zagrebu. Prizori Dinare posebno su je oduševili, kao i znanje koje će ponijeti kući. ”Sviđa mi se, poseban je osjećaj kad doživiš prirodu ovog kraja. Suhozidi su mi poznati, ali ovo je prvi susret s tehnikama gradnje i uživam!”

Obnova lokvi i bunara

Kao što je čovjeku njegovo stado ”blago”, tako je i voda na planini – blago svima koji dolaze k njoj. Krške planine obiluju vodenim tijelima koja su nastajala pretežito ljudskim djeloivanjem, ali sve češćim napuštanjem stočarskih praksi na Dinari, zapustilo se njihovo korištenje. Zapuštene lokve i bunari utječu na kretanje stočara koji, zbog otežanog krškog terena i udaljenih resursa pitke vode, izbjegavaju ta područja. Osim čovjeku i stadu, voda je prijeko potrebna i važna drugim vrstama poput vodozemaca i vodenih kukaca koji žive na tom staništu. Nestanak vodenih tijela, njihovo urušavanje, zakopavanje ili zarastanje za posljedicu ima izostanak ispaše na tom području, što dovodi do zarastanja travnjaka i smanjenja bioraznolikosti. Izazov projekata Dinara back to LIFE i Still Water Revival je osigurati održivost vodenih tijela, obnoviti bunare i lokve, a bit će korisno lokalnoj zajednici i svim namjernicima ili putnicima na Dinari.

Krajem prošle zime počelo je iskopavanje nove lokve na lokalitetu Muljika, na širem području Matkovine. Lokva koju se tada iskopalo, sada je trebalo produbiti i proširiti kako bi imala veću zapremninu i mogla duže držati vodu. Na kampu se nastavilo iskopavanje lokve nakon čega se glina stavljala po njenim rubovima kako bi se tijekom budućih prvih kiša ona uvukla među kamenja i ojačala vodonepropusni sloj lokve. Nakon obnove, lokva je sada velika oko 6 metara i duboka oko 70-80 cm.

Drugi dan, na Biteliću je započela obnova bunara Kovačevac koji je potpuno urušen i zarastao u kupinu. Kamenje koje je činilo rub obrušilo se s velikom količinom zemlje a nekoliko ogromnih i teških stijena koje ga držale, utonule su u blato. S velikim naporom, koristeći drvene oblice, trake te uz ruke brojnih volontera su stijene pomaknute i vraćene na mjesto. Nakon što se uspješno oslobodio i obnovio ”okvir” bunara te napravila staza od kamenih ploča koja će služiti za pristupačniji prilaz kad krenu kiše i stvori se blato, iskopana je zemlja iz bunara u dubini od 1,5 m. Dok su vodili svoja stada na ispašu, pridružili su se lokalni stočari Stojić i Markulin koje je posebno obradovala obnova ovog bunara.

Filipu, studentu antropologije i etnologije te kulturne antropoligije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, je ovo također prvi susret s Dinarom i konceptom obnove lokvi: ”Sviđa mi se naučiti više o ovom području, a iskustvo je dragocjeno. Pogotovo kad vidiš rezultate rada i znaš da će to poboljšati kvalitetu života ljudima koji tu žive.”

Za kraj kampa, ostalo je još obnoviti i očistiti Donji bunar u Pekasavoj dragi, blizu planinarske staze Glavaš – Sinjal. Bunar se vremenom počeo urušavati i zarastao je grmljem pa blago nema pristup do njega. Radnu akciju je posjetio stočar Validžić koji se obradovao obnovi, budući da sa stadom prolazi tuda i bunar će mu biti od velike koristi.

U prošlosti je održavanje vodenih tijela ovisilo o rukama i korištenju lokalne zajednice, stoga je danas želja potaknuti lokalne organizacije, škole, planinare, lovce i druge da se uključe u obnovu i održavanje kako bi se dugoročno sačuvalo dinarsko blago u kršu.

”Posebno me oduševio kamen, a podno Dinare činiš se toliko malim. Suradnja čovjeka i njene prirode je važna i to se osjeti u ovakvim susretima i aktivnostima” , zaključuje Ena iz Umaga, apsolventica krajobrazne kulture u Ljubljani.

Nakon prošlogodišnjeg prvog volonterskog kampa na Dinari kada je 20 studenata boravilo dva tjedna i pri tom očistilo 28ha zarasle vegetacije na Ježeviću, ovaj suhozidni kamp je nastavak radnih akcija, druženja i zanimljivih radionica. Svi koji su upoznali Dinaru i dali svoj doprinos, složni su u jednom: iako je na izgled opustošeno, ovo je tako dragocjeno područje!

Sudionici kampa su otišli kući bogatiji za novo iskustvo, pregršt smijeha i doživljaja te s novim prijateljstvima, a plodovi vrijednog rada će se tek vidjeti i biti poticaj drugima da krenu u zaštitu i očuvanje baštine dinarskog kraja.

Kategorije
Kalendar aktivnosti Kalendar aktivnosti-početna Novosti

Edukativno-volonterski suhozidni kamp Ježević 2022.

Otvorene su prijave za edukativno-volonterski suhozidni kamp Ježević 2022. koji će se održati 12.-16. listopada na Dinari. Pozivamo sve zainteresirane za temu revitalizacije suhozida i vodenih staništa Parka prirode Dinara da prouče program i prijave se! Prednost pri prijavi imat će budući stručnjaci na području zaštite prirodne i kulturne baštine, motivirani za volontiranje na kampu i za korištenje stečenog iskustva i znanja za daljnje studiranje, znanstveni rad ili posao.

PROGRAM

Program kampa osmislili su i provest će stručnjaci zaštite prirodne i kulturne baštine koji će sudionicima dati uvid u teoriju i praksu obnove suhozidnih objekata u zaštićenim područjima kroz predavanja, radionice i rad na terenu. Radni dio kampa obuhvaća obnovu jedne suhozidne lokve i 40-ak metara suhozida u okolici naselja Ježević u Vrlici. Baza kampa će biti ekološka stanica Vrlika u zaseoku Vučemilovići u kojoj će biti smješteni sudionici i u kojoj će se održati predavanja i radionice. Preliminarni program dostupan je ovdje.

PRIJAVE

Sudjelovanje na kampu je besplatno, sudionicima su pokriveni troškovi hrane, smještaja, i lokalnog prijevoza. Molimo zainteresirane da ispune prijavni obrazac do 4. listopada. Obavijest o odobrenju prijave sudionici će dobiti do 6. listopada. Moguće je i sudjelovanje bez noćenja u stanici Vrlika, molimo da to naglasite u prijavi te navedite koji od dana bi sudjelovali.

Kamp za obnovu suhozida dio je projekta Dinara back to LIFE, koji se provodi s ciljem obnove zaraslih travnjaka područja Dinare. Uz obnovu travnjaka naglasak je na poticanju obnove infrastrukture popust suhozida, lokvi i bunara, koji su s jedne strane značajni kao dio kulturnog naslijeđa, dok su istovremeno važni za razvoj stočarstva, dok su ujedno korisni za prirodu i divlje životinje. Na projektu sudjeluju Hrvatske šume, Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, LAG “Cetinska krajina” i Udruga Biom kao vodeći partner, a provest će se uz financijsku potporu francuskog brenda vrhunske kozmetike L’Occitane, koji je do sada pridonio očuvanju više od 1660 biljnih sorti diljem svijeta. Edukativno volonterski suhozidni kamp održava se u suradnji s udrugom Dragodid, koja će kao čuvar i promotor ove tradicionalne tehnike gradnje sudionicima kampa prenijeti znanje i vještinu kako bi se ova baština i u budućnosti održala.

KONTAKT

info@dragodid.org; 0921652392, Julia Bakota Švencbir, koordinatorica