Početkom godine u projekt Dinara back to LIFE priključili su se lokalni stočari koji će u restauraciji dinarskih travnjaka sudjelovati svojim stadima koja će voditi na ispašu na projektno područje. Ovime su se poljoprivrednici s ovog područja direktno uključili u projekt, a sami projekt izravno je aktivirao ispašu kao projektnu aktivnost.
Idealni model napasivanja pašnjaka je kombiniranom ispašom, čemu smo se približili jer su ovom suradnjom nabavljeni magarci i konji, koji pasu bilje koje ovce i koze ne pasu.
Projektu se zasad priključilo šest stočara, a ovdje želimo predstaviti neke od njih.
Totići iz Ježevića su, kako sami kažu, stoljetni ovčari koji se ovim poslom bave od davnina, i to ne samo zbog zarade. Dražen Totić prisjetio se svog pradjeda, rođenog 1895. koji je bio ispričao da, dok je on bio živ, nisu prodali niti jednu ovcu. I u ratnim vremenima, Totići su pretjerali svoje stado preko planine za što im je trebalo tri dana. Kad je rat prošao, vratili su svoju stoku. „Mi smo držali ovce i kad se nisu davali poticaji“ – govori entuzijastični stočar. Svom velikom stadu od 370 ovaca ove su veljače pridružili, uz pomoć projetka Dinara back to LIFE, još dva magarca. Sad će njihovo veliko stado biti zaokruženije, a ispaša kompletnija te će travnjaci biti popaseni i od drvenaste vegetacije koja je polako i neumoljivo desetljećima preuzimala dinarske pašnjake. Totići planiraju ići u samostalno nabavljanje dodatnih magaraca, tako da bi njegovo magareće stado trebalo brojati 10-ak grla.
Totići žive u istoimenom zaseoku tik uz Cetinu koja ovdje nešto laganije protiče te se, kad nabuja, izlijeva u okolno polje, što je prirodni proces natapanja polja koje mladi stočar kosi kako bi hranio stoku dok nema dovoljno ispaše. U poslu mu pomažu supruga Lucija i tinejdžerski sinovi koji znaju i u stanju su odraditi sve poslove kao otac, od čišćenja do baliranja i nošenja sijena, pa i zahtjevnije poslove. „Djeca su tako odgajana da se radi“ – govori otac, čiji roditelji zaokružuju šesterac stočara koji na ovom idiličnom mjestu drže najveće stado u okolici.
„Mir, sloboda i zadovoljstvo“ – navodi Totić ono najljepše u bavljenju stočarstvom – „imam slobodu raditi kako mi se sviđa“. Njegova je filozofija da „triba bit zadovoljan i skroman u životu“.
Totić smatra da je kod držanja životinja ključno imati kvalitetne uvjete za njih, u kojem slučaju se ne razbolijevaju. Kad do bolesti ipak dođe, pomažu mu veterinari iz Knina, „jako dobri i uslužni“, koji su spremni pomoći “danju i noću”.
Posao u kućanstvu Totićevih počinje u 4 sata ujutro i završava u 22 sata navečer, a kad se ovce janje traje dan i noć. Veliko stado na ispašu na brdo odlazi ujutro, a poslijepodne se spušta prema Cetini, u polje na idiličnu poziciju uz rijeku i s pogledom na Kijevski bat.
Na više pozicije na planinu bi tjerali stoku na ispašu, kako kaže Totić, kad bi bilo „puta i vode“. Ovako, bez prohodnih puteva i sigurnih izvora vode, planina nije dobrodošla za ovce. No, ove godine probat će i ovaj model – potjerat će svoje stado prema Martinovim košarama na Dinari. Skupa s ovcama, ići će i stado novih magaraca…
Obitelj Alegić iz Ježevića svom postojećem stadu dodala je dva nova grla – magaricu i magarca iz dva različita stada, kako bi izbjegli srodstvo između životinja. U procesu širanje stada magarcima suočili su se s problemom njihove nabave jer ih ima vrlo malo za prodaju, što naglašavaju i drugi stočari.
U današnje vrijeme, objašnjava Boris Alegić, starost magaraca nije toliko važna jer ih se više ne koristi kao teretne životinje tako da magarci sada žive i preko dva desetljeća, a plodni su do dvadesete godine. Njegovi novi magarci ići će na ispašu s ostatkom lijepog stada u kojem je 150 ovaca, sedam krava te sada sve skupa šest magaraca. Alegići se žele i više baviti magarcima jer vide njihovu važnost i potencijal na tom području, te su kroz projekt dobili potporu da povećavaju i razvijaju svoje stado i u tom smjeru, do 10-ak grla.
Sadašnji stočari nisu samo vješti pastiri i čuvari ovaca nego i poduzetnici u pravom smislu te riječi, koji u svom poslu moraju, kao i drugi, vrlo jasno i konkretno razmišljati u smislu troškova i prihoda. Dakle, promišljeni stočar Alegić izračunao je godišnje troškove te ih je preračunao u broj janjaca, pri čemu je prosječna vrijednost janjca u trenutku prodaje stotinu eura. Svake godine, dakle, po njegovoj vrlo jasnoj računici, treba mu 20 janjaca za žito, još 20 za pokrivanje troškova zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, 10 janjaca je potrebno za godišnji trošak sijena, oko 15 janjaca ugine svake godine, oko 5-6 janjaca mu je potrebno za vodu, a 20 janjaca ostavlja svake godine za podmladak stada kako mu se zbog ugibanja starih ovaca stado svake godine ne bi smanjivalo.
Ovca može živjeti 15-ak godina, ali neke žive i samo sedam ako se češće i više janje. Ako se ovca počne janjiti s godinu dana u tom će slučaju kraće živjeti. U prosjeku se ovce janje jedanput godišnje, rijetko dvaput godišnje, pri čemu ojanje po jedno janje, rijetko kad dvoje janjaca. Alegićevo stado od 150 ovaca tako godišnje može imati do najviše 200 janjaca, što je vrijednost kojom on raspolaže, no, iako naizgled bogatstvo, kako kaže Alegić, bez državnih potpora ne bi se moglo preživjeti. Zahvalni stočar naglašava i pomoć koju dobiva od Splitsko-dalmatinske županije koja mu daje 300 kuna za podmladak, po janjetu.
Magarci su, kao dio stada, zanimljivi i korisni jer jedu sijeno koje ostane nakon ovaca. Ovce su sklone rasipanju sijena, kojeg nakon njih ostane po prilici 20-ak posto, što pojedu magarci. Kao dio stada, ovi će magarci pospješiti ispašu jer će popasti i ono raslinje koje ovce zaobilaze, a prvenstveno izdanke šmrike koja je dominantna vrsta u zarastanju dinarskih pašnjaka. Alegić je odabrao magarce ispred krava kao nova grla u svom stadu i stoga što je krava veći potrošač – štalskoj kravi treba daleko više sijena.
Alegićevo stado od 1. ožujka, kad krene vegetacija, ide na pašnjak. U slučaju njegovog stada, ono ide do Kalinića ograde i nazad u jednom danu. Što se zemljišta tiče, pored travnjaka koje već ima u zakupu što koristi kao pašnjak i za kosidbu, potrebno mu je još 20 hektara kako bi zadovoljio potrebe svog stada te se nada novim natječajima Hrvatskih šuma za zakup zemljišta kako bi, poslovnim rječnikom rečeno, svom biznisu osigurao prijeko potreban resurs – pašnjak. Inače, cijena zakupa pašnjaka je 200 do 400 kuna po hektaru godišnje + PDV.
Petar Validžić živi doslovce pod Dinarom, njegov zaseok Validžići kod Kijeva smješten je točno podno jugoistočne stijene Dinare, na mjestu gdje se planina strmo diže prema Ošljaku, u zaseoku bez tekuće vode kojeg dijeli s još četvero sumještana.
U tim uvjetima drži stado od 130 ovaca i 30 koza te četiri konja, a uz pomoć projekta je dodao još jednog konja, kobilu i ždrijebe, sve hrvatske hladnokrvnjake. Validžić se odlučio za konje jer se oni vrlo uspješno, zahvaljujući svojoj veličini i snazi, obrane od vuka, braneći time i stado, dok će magare vuk udaviti. Konj je time čuvar stada, a što je konja više bolje se brane. Najuspješniji u ovome su pastusi koji se brane tako što udaraju nogama i grizu. Usto, „ja konje volim, iako je konj skuplji od magarca“, priča Validžić. Plan mu je imati 15 kobila.
U njegovom stadu su travničke pramenke, velike ovce koje imaju jako runo pa ljeta ne mogu provoditi na niskim nadmorskim visinama i visokim temperaturama Dalmatinske zagore jer se razboljevaju, između ostalog i zbog krpelja koji se pojave vrlo rano u godini. Kad su u planini, naglašava Validžić, ovce su puno rjeđe bolesne.
U ovom raznolikom stadu su i koze te psi, među kojima su kangali kao veliki, snažni i borbeni čuvari, te border collieji kao sakupljači stada. Dok mu je stado pod planinom, u Validžićima, čuvaju ga psi, pri čemu se ističu ženke kangala koje „gone vuka dok muški spava“. Kad ide u planinu s Validžićem idu sve životinje za koje je ondje, uz pomoć GSS-a, napravio nadstrešnicu. Kaže da ondje opasnosti od zvijeri nema jer je riječ o otvorenom staništu, bez šume, tako da vuk i medvjed njegovom stadu ondje ne prilaze. Validžić je na planini napravio pastirski stan, u blizini planinarskog skloništa Martinove košare. Vrijedni stočar imao je jednog radnika koji bi s njim čuvao stoku, no, kako kaže, pomoćnik se prvo ozlijedio, a potom izgubio volju. Sad ljeta provodi sam, uz povremeno druženje s pokojim planinarom ili GSS-ovcem u prolazu.
Podinarski stočar ljeta provodi na Martinovim košarama, zaravni na istočnom dijelu Dinare na 1.300 metara nadmorske visine, u razdoblju od početka srpnja do početka listopada, otkud se uopće ne spušta, osim u izvanrednim okolnostima. Validžić je jedini iz ovog područja koji ide „na planinu“. Jedan od objektivnih razloga malog broja stočara na ovim visinama je nedostatak vode. Idealno rješenje, smatra on, ondje su lokve koje konji izgaze pa se u njih slije voda koju tako nastali vodonepropusni sloj uspješno zadrži. Na području oko Martinovih košara kamo on vodi svoje stado na ispašu 10-ak je lokvi koje čekaju obnovu.
„Dinara je meni treća majka“ – opisuje Validžić svoj odnos prema planini (u mladosti su ga odgajale majka pa sestra). „Zadovoljan sam, uživam u ovome. Sam sam svoj gazda i mogu dobro živjeti sad kad sam dobio pašnjak“ – zadovoljan je poslom, iako dodaje kako još uvijek ipak nema dovoljno pašnjaka. Smatra da je broj ovaca kojeg on ima dovoljan da bi se moglo dobro živjeti, ali uz poticaje, kako i naglašavaju svi ostali.
