Posljednja obitelj koja se još bavi stočarstvom na Vrdovu na način da žive ondje kroz cijelu godinu, je četvero braće i sestara Đapić. Njihov život je posve vezan uz ovu visoravan te uz njihovo blago uz i od kojeg žive, doduše vrlo skromno, no, kako se čini, zadovoljno.

Naizgled je Vrdovo idilična priroda koju dotiču i mediteranska i planinska klima, no u stvarnom životu riječ je o poprilično surovom mjestu za život koje trpi ekstreme obiju ovih klima. Zimi temperature na Vrdovo padaju i na -20 do -23 stupnja Celzija sa snijegom od metar do metar i pol, no ovu jaku hladnoću snažno pojačava bura s kojom osjet hladnoće pada na -40 stupnjeva. Ovakvi ekstremni uvjeti mogu potrajati do 10-ak, 15-ak dana, no ni ostatak zime dnevna temperatura ne prelazi Celzijusovu ništicu, dakle hladnoća je cjelodnevna, i tako mjesecima. Ljeti, unatoč nadmorskoj visini od 900-tinjak metara, dnevne temperature na Vrdovu prelaze 30 stupnjeva Celzija, s tek pokojim stabalcem koje bi pružilo nešto hlada. Ovih dana temperature su ondje 35 stupnjeva, u spomenutom hladu kojeg ima vrlo malo, a na izravnom je suncu naravno puno toplije. Kiše na Vrdovu nije bilo već dva mjeseca, a kiša i kad pada ne pada ravnomjerno, nego obilno u kratkom vremenu.

U tim uvjetima, pomalo odvojeni od ostatka svijeta, živi obitelj Đapić koja oduvijek prebiva na Vrdovu, bez prestanka čak i u turbulentnim vremenima. Riječ je o dvjema sestrama i dvojici braće. Najstariji je Tadija Đapić, 75-godišnjak, koji je unatoč ozbiljnim godinama vitalan čovjek, naizgled zdrav i zadovoljan, posve vezan uz njihovo imanje. Mlađe sestre Ljuba i Mara brinu se svakodnevno o njihovom blagu kojeg izvode na ispašu po Vrdovu. Najmlađi od njih četvero je brat Slavko Đapić, 60-godišnjak, jedini koji se redovito spušta s Vrdova.

Imanje na kojem žive daleko je od standardnih uvjeta života, s vrlo skromnim nastambama, bez priključka na električnu energiju, kao i na vodovod, a potrebu za vodom, svoju i mnogobrojih životinja, zadovoljavaju vodom iz bunara.

Đapići, osim što su jedini stalni stanovnici Vrdova, imaju ujedno i najveće stado na Vrdovu. Točna se brojka, kaže najstariji od Đapića, zapravo ne zna, nego procjenjuje da imaju između 500 i 600 ovaca, kao i 10-ak krava, te na desetke pasa, većinom dobroćudnih pastirskih border collieja ili njihovih mješanaca s drugim vrstama. S obzirom na veličinu stada, Đapićima je za ispašu sve njihove stoke potrebno između 400 i 500 hektara pašnjaka. Žeđ njihovo blago utažuje vodom iz Džudželinog bunara, jednog od bunara obnovljenih kroz projekt Dinara back to LIFE, a po potrebi koriste i ostale bunare koji su obnovljeni projektom, kako objašnjavaju iz Hrvatskih voda. Nije ovo međutim dovoljno, nego im se cisternom doprema vodu, a prikolicom sijeno, kako bi njihovo stado preživjelo teška razdoblja, posebice zimi.

Ovakva vrsta života je, očito, u nestajanju, a u modernom vremenu nije ni nužno baviti se stočarstvom na ovako tradicionalan način, no ono što je teško zanemariti je koliko se ova obitelj čini zadovoljna svojim mjestom pod suncem. Novi stočari bit će moderniziraniji, sa strojevima, tehnologijom i opremom koji posao olakšavaju i ubrzavaju, dok će Đapići ostati upamćeni kao posljednji od tradicionalnih stočara.
