Mjesec: prosinac 2022.

U sklopu projekta DinAlpConnect, naši volonteri Europskih snaga solidarnosti i djelatnici Parka prirode Učka sredinom studenog su se uključili u seobu stada ovaca na Učki. S učkarskim pastirima, uputili su se iz sela Mala Učka prema prenoćištu u Potpićnu, odakle su pastiri sljedeći dan nastavili put prema zimištu na jugu istarskog poluotoka.

Transhumanca ili transhumantno stočarstvo je obrazac polunomadskog življenja, odnosno sezonska kretanja ljudi i njihove stoke između planinskih područja (pašnjaka) u toplijem dijelu godine i nizinskih područja (pašnjaka) u hladnijem dijelu godine. Transhumanca je u prošlosti bila karakteristična za Sredozemlje, a posljednjih desetljeća je potisnuta ili gotovo nestala, što je uzrok izrazitih promjena u krajoliku; pašnjaci zarastaju, preuzima ih grmlje i šuma, lokve se pune muljem, nestaje krajobrazno i biološko bogatstvo. Iznimku predstavlja područje ljetnog planinskog obitavališta ovčjeg stada obitelji Maliki, u selu Mala Učka. Članovi obitelji Maliki, danas su najznačajniji ovčari Učke i Ćićarije. Kada su 1970-tih godina pristigli na Učku, od preostalih su starosjedilaca izučili vještinu izrade ovdašnjeg tvrdog sira i skute, te su se uspješno prilagodili lokalnom tržištu. Svojedobno je stado obitelji Maliki brojalo 1600 ovaca, dok ih je danas oko 600.

Volonteri su u ranim jutarnjim satima, s pastirima i ovcama, krenuli niz padine Učke te su do popodnevnih sati uspješno dopratili stado do Potpićna, namlađeg naselja u Istri. Većina ovaca trenutno nosi buduću janjad te je put prošao ugodnim ritmom šetnje. Praćeni blagim vremenskim prilikama, sudionici ove nesvakidašnje aktivnosti, imali su priliku uživati u pejzažima Učke, kao i za učenje o kontekstu u kojem vrijedni transhumantni stočari obavljaju svoj posao.

Ovakav pozitivan primjer nam budi nadu kako ćemo uskoro svjedočiti transhumanci i na Dinari. Iskreno se veselimo ako ćemo jednog dana biti u ulozi pratitelja pastira i stada preko dinarskih pašnjaka i jedva čekamo napisati svoje iskustvo. U jedno smo sigurni, ovakva prilika ne ostavlja ravnodošnim a svoj doživljaj podijelo nam je Matthieu, jedan od sudionika.

Matthieuov doživljaj transhumance

Zovem se Matthieu i volonter sam Europskih snaga solidarnosti (ESS) za udrugu BIOM u ovoj godini. Od veljače većinu svog vremena provodim baveći se aktivnostima proučavanja i zaštite ptica, a dio tih aktivnosti su i obnova staništa na Dinari i Učki. Ovi otvoreni pašnjaci stvarani su stoljećima ekstenzivnim stočarstvom i pogodna su ne samo za ptice već i za mnoge druge životinjske i biljne vrste. Nažalost, takvi pašnjaci nestaju u Hrvatskoj, zajedno s tradicionalnom poljoprivrednom praksom i seobom stoke, tzv. transhumancom.

Dolazim iz francuskih Pireneja gdje je transhumanca još uvijek prisutna. Imam snažna sjećanja iz djetinjstva kako pastiri vode svoju stoku dva put godišnje kroz grad mog djeda i bake. Dolazili bi oko lipnja iz doline i hodali do planinskih pašnjaka gdje bi životinje slobodno pasle tijekom ljetne sezone. Obrnutu seobi bi odradili nekoliko mjeseci kasnije prije dolaska mraza i snijega. Sjećam se kako bi navečer, dok bi gledali televiziju, začuo zvuk zvonca iz dalje, puno prije nego što bih stvarno vidio stada kako dolaze. Kasnije bi prošlo prvo stado; ovce pa krave… čvrsto i poslušno slijedeći jedni druge dok ih pastirski psi čuvaju da se nitko iz stada ne izgubi ili udalji. Svaki put kada ljeti idem planinariti, uvijek me veseli vidjeti ta stada ovaca, krava i konja kako pasu. Oduvijek su dio krajolika i za mene predstavljaju izravnu vezu s prošlošću poput živuće tradicije.

Do sada nisam imao priliku sudjelovati u transhumanci pa kada su me pitali da se pridružim Malikiju u njegovoj seobi stoke, bio sam entuzijastičan i prilično znatiželjan. Na Učku sam otišao s još tri ESS volontera iz Bioma i Lukom Škuncom koji je dio projekta Dinara back to LIFE koji je aktualan na Dinari i gdje je u prošlosti transhumanca bila vrlo snažna i značajna. U rano jutro stigli smo do Male Učke i susreli se s jednim od posljednjih pastira. Rekao  nam je da ima 600 ovaca te da će ih podijeliti u dvije grupe a mi ćemo pratiti prvu.

Nekoliko minuta kasnije vidjeli smo prve ovce kako silaze s polja, a za njima jedan od pastira i njegovi psi. Najmanji pas je bio posebno uzbuđen dok je pratio ovce, lajao je i trčao s jedne strane na drugu. Nekoliko riječi i zviždanje pastira bilo je dovoljno da usmjeri njegovu energiju. Ubrzo je val ovaca postao poput debele pokretne trake koja se spuštala nizbrdo prema drveću u obližnjoj šumi. Pustili smo ih da idu dalje od nas s prvim pastirom, a mi smo ostali na kraju skupine s drugim, kako bismo osigurali da se nijedna životinja ne izgubi ili ne počne lutati izvan skupine.

Tijekom 14,5 km našeg putovanja do Potpićana, prošli smokroz dosta raznolik krajolik. Brzo smo izašli iz šume i krenuli širim putem uz plinovod s mističnim pogledom na mutnu dolinu. Kad smo stigli nizbrdo, dijelom smo hodali po cesti prelazeći manja mjesta i veća polja. Usput smo napravili nekoliko pauza kako bi se životinje nahranile i odmorile. Ovce su se isprva plašile naše prisutnosti, ali su se nakon nekog vremena navikle na nas kao i mi na njih pa sam na kraju dana mogao hodati usred stada. Nisam mogao puno pričati s pastirima jer znam sveganekoliko riječi na hrvatskom, ali bilo mi je jako lijepo s njima. Oni su dragi ljudi, predani svom poslu i jako poštuju svoje životinje. Također me se dojmila veza koju pastiri imaju sa svojim psima i način na koji psi znaju kako uvijek moraju držati stado na okupu.

U Potpićanu je bio kraj našeg izleta, a pastiri i sa svojim stadom nastavili su dalje. Imat će još jedan dan hoda prije nego što stignu do konačnog odredišta. Dalia Matijević iz Parka prirode Učka vratila nas je do našeg auta i s nostalgijom smo krenuli prema Zagrebu. Uz to, bilo mi je žao što nisam uspio probati sir kojeg proizvode jer su ga već ranije prodali.

Kad se vratim na Pirineje, razmislit ću o ovom iskustvu obnove staništa i transhumanci jer sada bolje shvaćam važnost očuvanja tradicionalnog ekstenzivnog stočarstva na takvim, posebnim područjima. Također je bitno očuvati pašnjake i bioraznolikost na njima. Oni se pretvaraju u bogata mjesta kada sve procvjeta a to je divan prizor za svakog planinara koji tuda prolazi. Također pružaju hranu i stanište tijekom cijele godine za mnoge različite životinjske vrste kojima šumska staništa nisu prikladna.

Uživajte u galeriji!