Petar Maglov bavi se stočarstvom na tradicionalan način – jesen, zimu i proljeće provodi u svom selu između Knina i Drniša gdje se brine o stadu, dok s početkom ljeta, „o svetom Anti“ kreće na planinu gdje potom provodi nekoliko mjeseci na planinskim pašnjacima. Njegov uspon na planinu je noćni i kako kaže, nije posebno težak – iz Polače on i stado kreću navečer, a do 8 ujutro sljedećeg dana već su gore na odredištu na rubu prostrane livade Brezovac i svježa planinska ispaša može početi.
Osim svog stada, na ispašu vodi i stoku drugih stočara tako da poneku godinu on i njegov kolega stočar Anđelko Gambiroža Peroš čuvaju i do 2.000 ovaca. Ove godine brinu o stadu od preko 1.200 grla, od toga 170 svojih ovaca, a ostalo drugih stočara s područja Drniša, Knina i Šibenika. Područje na kojem napasuju ovo veliko stado proteže se od ispod vrha Badanj na zapadu pa sve do zaravni Duler na istoku i granice s BiH na sjeveru. Dvojici stočara pomoć bi dobro došla, kažu, ali ju je teško pronaći – posljednji čoban koji se nudio na ispomoć tražio je 25.000 kuna za tri mjeseca rada. Inače, cijene uslužnog čuvanja tuđe stoke na planini kreću se oko 25 kuna po komadu stoke mjesečno.
Područje Brezovca relativno je lako dostupno pješice, te je ljeti nekada ovdje bio pravi mali zaseok s 10-ak pastirskih stanova, stočarima i djecom koji bi ondje proveli cijelo ljeto. Od svih stanova, ispod Badnja je danas ostala samo Maglovska koliba, izgrađena 1921., jednostavan kameni stočarski stan gdje dvojica stočara provode ljeto zauzeti zadacima oko stada i uz povremeni razgovor s planinarima i ostalim ljubiteljima prirode.
Danas je Maglovljev stan dostupan nešto jačim automobilom i kamionom, što olakšava i pojednostavljuje nabavku namirnica potrebnih ljudima i onog ključnog – vode za životinje. Na zapadnom rubu Brezovca, objašnjava Maglov, bila su dva bunara, od kojih je jedan još u funkciji te ima vode kad padne kiša. No, kako su padaline sve rjeđe tako je i ovaj bunar sve manje siguran izvor vode te je, smatra iskusni stočar, potrebno obnoviti druga vodena tijela kako bi se osiguralo vodu kroz cijelo ljetno razdoblje u kojem stočari žele na planini držati svoju stoku, a i da bi se omogućilo držanje većeg broja stoke na ovom području. Ovog ljeta vode manjka pa je stočari na Brezovac dovoze u bačvama.
Dok se u podnožju Dinare trava sasuši već s prvim svibanjskim vrućinama, na pašnjacima visoko na planini – Brezovac je na preko 1000 metara nadmorske visine – trava je posve zelena i u lipnju, a ove godine bila je zelena i u prvoj polovici srpnja. Maglovita ljetna jutra dobra su vijest za stočare i njihova stada jer rosa pomalo natopi zemlju, a i stoka dio tekućine konzumira ovim putem te je potrebno dovoziti manje količine vode. Kraći dani tkđ. su pogodni jer stoka tada popije manje vode. Blago na Dinari ostaje sve do pred prvi snijeg, što može biti već početkom listopada, kao prošle godine, kad počinje novi ciklus stočarenja u nizinama. Upravo zbog ovakvih vremenskih uvjeta se i razvilo transhumantno stočarstvo u Sredozemlju, a u Hrvatskoj u Lici, Primorju i unutrašnjosti Dalmacije.
Članovi Maglovljeve obitelji – supruga i sinovi – podržavaju ga u ovom njegovom poslu i posjećuju ga kad to prilike dopuste i ostaju s njim određeno vrijeme. Posao stočara na ovom mjestu traje kroz cijeli dan, od mužnje, preko izvođenja na ispašu do napajanja stoke, infrastruktura je oskudna, poteškoće s vodom sve su izraženije, no kaže stočar Petar, koji kod kuće čuva diplomu s Fakulteta političkih znanosti, da je zadovoljan – „ne bi mijenja život. Ja ovdi sebe pronađem!“.
Iskusnom stočaru Maglovu ispod Badnja pridružio se mladi Alen Šimić, koji je na planinu drugu godinu zaredom doveo 50 grla svojih krava, teladi i konja. Ispaše ima i za njegovu stoku, ali voda predstavlja izazov – 30-godišnji poljoprivredni poduzetnik svaki dan iz rijeke Orašnice kod Knina kamionom dovozi oko 6.000 litara zlata vrijedne tekućine. Njegovo stado svaki dan popije između 3 i 4 tisuće litara, a ako im da soli popiju i 5 tisuća litara. Nepopijeni ostatak vode mudri stočar ulijeva u bunar kao rezervu za idući dan za slučaj kvara na kamionu ili drugog razloga koji bi ga spriječio da sutradan vodu dovoze svom blagu. „Voda je sve, bez vode nema života“, govori očitu, ali ključnu činjenicu ovaj mladi otac. Opisuje Šimić kako je uzgoj krava lakši posao od ovčarstva. Jedna krava, iako je daleko veća, popije jednako mnogo vode na dan kao i ovca, a kad padne rosa krave vodu čak uopće ni ne piju.
Šimić je urbani čovjek, iz Knina, u njegovoj obitelji nisu držali stoku, a i sam se bavio ugostiteljstvom, no volio je životinje već kao dijete da bi se nedavno odlučio na iskorak u stočarstvo. Opisuje kako je njegov posao raspoređen kroz cijeli dan – od 0 do 24 sata – te da je najzahtjevniji dio dovoz vode – „sve je bilo dobro kad je bilo vode. Da je ovdje voda tu bi mi bio godišnji“, kaže Šimić dok razgovaramo na Brezovcu.
Smatra i nada se kako će ovim poslom – ako bude imao dovoljno zemlje u zakupu i s 50-ak krava na koje dobiva poticaj – moći uzdržavati cijelu svoju obitelj. Dvije godine zaredom Šimić je doveo stoku na planinu, što planira i ubuduće raditi jer životinjama je “gore puno lipše”.
Petar Validžić živi u jugoistočnom podnožju Dinare u istoimenom zaseoku Kijeva gdje preko godine napasa svoje stado od 140 ovaca, 30 koza i 14 konja. Kad ljeto počne, prema tradiciji u vrijeme Petrova, svoje stado za samo nekoliko sati hodanja dotjera na planinske pašnjaka na Martinovim košarama i okolici, na 1.300 metara nadmorske visine gdje je čak u vrijeme najjačeg toplinskog vala temperatura u najtoplije doba dana na ugodno toplih 25 stupnjeva.
U srpnju su pašnjaci na ovom području istočne Dinare bogati travom koja još uvijek dobrim dijelom zadržava svježinu, dok je u podnožju posve osušena i žuta. Prema vrhu, Sinjalu, tkđ. su pašnjaci i na njima je trava još zelenija, no kako ondje, otkako je posljednja lokva na putu presušila, vode više nema, Validžić svoje stado ne tjera na više predjele planine.
Na ovom području obično ubrzo nakon blagdana Velike gospe počnu padati ozbiljnije kiše pa natapaju ove planinske pašnjake i time osiguraju hranu i vodu za stoku za daljnje razdoblje. Zahvaljujući tome njegovo stado ostaje na planini sve do listopada ili dok eventualno ne nestane vode, dok njegovi konji ostanu na planinskim pašnjacima sve do ozbiljnoga snijega u studenom, i to sami. Konje ovaj stočar niti ne zatvara noću, oni se sami snalaze na ovom terenu jer su predatori na ovom predjelu rijetkost, no da se i pojave, konj se pomoću svojih snažnih nogu lako obrani od napada, npr. vuka. Osim toga, Validžić kao lovac drži i lovačke pse jer su oprezniji i imaju jača osjetila pa lakše osjete vuka i alarmiraju ostale, veće i jače pse. Vuk se ponekad ipak pojavi, češće za maglovitog vremena jer se tada lakše približi stadu.
Validžićev dan počinje jutarnjim izvođenjem stada na ispašu i pojilo, nakon čega slijedi odmor rano poslijepodne, te ponovno izlazak na pašnjak te povratak na vodu i u tor navečer. Validžić živi pored svojih životinja na predjelu Kobilovača u novom i vrlo ugodnom pastirskom stanu koji ima struju i vodu, izolaciju koja osigurava ugodnu temperaturu, te čak i mobilni signal, kao i pogled na Peruću!
Iako živi na planini, ovaj stočar ni u čemu ne oskudijeva. Premda je sam sa svojim stadom, Validžić se spušta u podnožje Dinare po namirnice ili da obavi kakav posao, što obično napravi tako da se navečer nakon spremanja stada spusti i sutradan ujutro opet popne natrag do Kobilovače. Ako je potrebno, angažira pomoćnika koji mu pričuva stado.
Za svoj posao stočara kaže da je to „blagoslov! Bog mi je dao snagu i volje da budem tu gdje jesam!“. Dodaje da je najzadovoljniji kad su sve životinje site i u redu, te da mu motivaciju daje „ljubav prema toj životinji“. Svoj posao smatra puno lakšim od onog ranijih stočara koji nisu imali toliko hrane i vode – „oni su bili pod stresom, ja nisam“, kaže on. Osim toga, drži više stoke od njih te bi mogao imati još i više. Procjenjuje da je za ekonomski uspješno bavljenje stočarstvom dovoljno 100 hektara zemljišta što bi mu osiguralo egzistenciju.
S obzirom da je do Martinovih košara nemoguće doći automobilom, veterinarske usluge nisu ovdje pouzdane i brze, pa je Validžić pomalo naučio simptome bolesti kod životinja. Kad ujutro pušta ovce, promatra koja izlazi posljednja i, ako nije ona koja uobičajeno posljednja izlazi, pregledava je i, po potrebi, liječi. Naučio je i da ovcama koje imaju temperaturu padnu uši i imaju crvene oči te im sam daje lijekove. Za sebe – za liječenje i čuvanje zdravlja – skuplja trave kao što su stolisnik, majčina dušica i gospina trava.
Ranije je na Martinovim košarama ljeti bilo cijelo malo pastirsko selo s većim i manjim kućama, čiji se ostaci još uvijek vide, no sad je Petar jedini na ovoj lokaciji. Vrijeme na planini provodi sam, ali kaže da mu društvo ne nedostaje jer mu je dovoljno kad prođu planinari i izletnici, što je u pravilu svaki dan, pa s njima porazgovara. Za zaboravnim turistima koji prespavaju u obližnjem planinarskom skloništu često pokupi i zaostalo smeće. Proglašenjem Parka prirode Dinara kod njega se nije puno promijenilo, kaže, i dalje se drži stava „uzimam iz prirode i vraćam. Želim živjeti slobodno i komotno, ali i vratiti u prirodu više nego što sam iz nje uzeo“.
Bavljenje stočarstvom stoljećima je održavalo travnjake i njihovu bioraznolikost u podnožju Dinare, kao i na visokim predjelima planine. Ovaj prirodni i održivi način očuvanja travnjačkog staništa pokazao se kao iznimno važan pogotovo u posljednjih nekoliko desetljeća pri migratornim valovima i posljedičnim slabijim bavljenjem stočarstvom zbog čega se intenziviralo zarastanje travnjaka. No, kako pokazuje ovih nekoliko primjera, interesa za transhumancu ima te je ovakvo bavljenje stočarstvom manje zahtjevno negoli ranije, a još je uvijek jednako korisno za ljude te ključno za očuvanje prirode i bioraznolikosti.
